‘Vozila sam se kroz Učku prema Rijeci. Sjedeći za volanom, negdje na pola tunela, odjednom nisam više osjećala noge i ruke...‘

Tea Tulić i kad piše prozu piše poeziju. Naizgled nedugačak roman "Strvinari starog svijeta" (OceanMore) obimno je štivo, traži polagano čitanje. U njemu filigranski pripovijeda o odnosu kćeri, mlade žene "koja u dugoj tamnoj kosi nosi nekoliko prvih sijedih", čiji dlanovi mirišu na mandarine, i oca, koji je davno prošao ratište, koji se prehranjuje od mora i ribolova. Kad kći vodi u ribanje, traži od nje da se vjetra ne boji: "-Neka te tuče vjetar, hoću da budeš budna u životu." Njezina pripovjedačica, u romanu kći, pripovijeda i o smrti, životu u neimaštini, nasilju, samoći ... Nježno crta opor život, suptilno govori o njegovim mijenama. "Strvinari starog svijeta" nedavno su nagrađeni tportalovom nagradom za roman...