VIŽLJASTA PROZA KOJA POLEMIZIRA S KLASIČNIM POVIJESNIM ROMANOMIbrahimović i Lennon u parodiji povijesnog žanra

Nije posebno teško napasti ili čak razbiti romanesknu formu koktelom kojekakvih fikcijskih i metafikcijskih postupaka, no iz povijesti romana znamo koliko ih je teže kasnije sastaviti u neku novu suvislu formu.

Trend eksperimentiranja romanesknom formom nije, naravno, sasvim nestao, no umjesto avangardnih postupaka danas su u modi lakši književni postupci - poput uvođenja publicističkog stila ili pak djelomične ili ponekad čak i potpune defikcionalizacije. Rezultati su kojekakvi, ponekad sjajni, ponekad nategnuti. Neki pisci se prave da Joyce i Beckett i američka metafikcija nisu postojali, drugi pak ne priznaju ništa doli tradicije koja je dovela do metafikcije. Roman, pak, kao najdemokratskiji književni žanr, svima velikodušno daje legitimitet, što je njegova temeljna vrlina i čar.

Lomljenje žanra

Mađarski pisac Péter Esterházy (1950.) je poseban slučaj jer je u istoj koži tradicionalist i metafikcionalist i defikcionalist i tko zna što sve još ne. Njegov roman iz 2013 - puni naslov romana glasi “Jednostavna priča zarez sto stranica - inačica s isukanim mačevima” jedinstveni je pokušaj da se gleda u svačija dvorišta, ali s jasnom namjerom napada na samu ideju povijesnog romana. Ili možda čak i atentata! Naravno ako su vam, kao Esterházyju, u srcu Balzac, Stendhal, Gogolj - baš kao i Rabelais, Sterne i Joyce, taj atentat ne može biti uspješan.

Péter Esterházy vjerojatno nije želio postati svojevrsni Ljubomir Micić, no barem se može pohvaliti da je začeo ljutu polemiku s idejom klasičnog povijesnog romana kao zamornom narativnom tvorevinom, poslovično u službi jedne ili više sumnjivih političkih ideja. Esterházy, naravno, u “Jednostavnoj priči” piše i o ideologiji i politici – pogotovo ga zanimaju ideje Države i Nacije – ali ih donosi u foliji metanaracije i dekonstrukcije. Esterházy je, usput, daleki rođak američkih metafikcionalista koji su dominirali osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, no danas se teško sjetiti nekog američkog metafikcionalnog povijesnog romana.

U “Jednostavnoj priči zarez sto stranica” pak paradiraju Nikola Zrinski, Imre Thököly i čitava paleta turskih i mađarskih ratnika, svećenika, vojvotkinja, ljubavnica i kuhara. I ovdje se, baš kao i u pravom povijesnom romanu, kolje, puca, intrigira, vara, dekapitira, siluje, samo što Esterházy čitavu stvar gura prema parodiji i blasfemiji. Esterházy klasični žanr nije uništio već izlomio, ispresijecao kojekakvim postupcima i eksperimentima, ukrasio palimpsestima, citatima i kojekakvim drugim naplavinama sumnjivog tekstualnog podrijetla, citatima, parafrazama, i pogotovo fusnotama, koje su često neslane šale, kratki ubojiti komentari ili autopoetički mini eseji (pogotovo su duhovite opaske o kratkim i dugim rečenicama) i zapravo o svemu, svačemu i svakome, uključujući čak i Johna Lennona i Zlatana Ibrahimovića. Posebno su vrijedni “feralovski” duhoviti eseji o Mađarima - razoran je esej o Mađarskoj Riječi - koji mađarska desnica nije mogla tek tako progutati pa je Esterházy posljednjih godina - premda teško bolestan - često na meti desničarskih ispada.

Vižljasta proza

Što god u ovom romanu poduzeo, Esterházy ipak mora fabulirati, pa makar i humorno. Pisci - čak i kad su humoristi - ne moraju nužno biti duhoviti, no Esterházyjeva je vižljasta proza inteligentna koliko i duhovita. No umjesto da se dodvorava ili zabavlja čitatelja, on se poigrava njegovom koncentracijom, rado ga bocka, provocira a pomalo i maltretira, računajući na njegovu književnu kompetenciju i smisao za humor.

Lako je zamisliti da bi pisac s manje talenta i viškom pretenzija “Jednostavnu priču” pretvorio u neizdrživu papazjaniju, no Esterházy je književni unikat, svojeglavih i zakučastih navika i namjera, koji od romana pravi književni labirint u kojem ima mjesta i za špijunažu, kulinarstvo, seks, pornografiju i žensku modu. Sve je to Esterházy ispremiješao u zabavni parapovijesni postmodernistički roman koji je na hrvatski kongenijalno prevela Xenia Detoni. Na početku romana najavio je da će pisati o bitkama, kralju, kljusetu, đavolu, anđelu i ljubavi i što mislite, je li održao obećanje?