Odrastala je u sirotištu s 300 djevojčica, ima vrhunski talent... više nikada nećete slušati na jednak način jednu od najslavnijih skladbi ikad

U vremenu u kojem imamo sve, čini se da smo i dalje gladni priča. Posebno onih koje imaju okus, miris, boju, koje nas uvjerljivo usišu u neki drugi svijet i puste nas da njime lutamo. Jedan takav naslov objavljen je nedavno u Znanju, a riječ je o romanu Violinistica Harrien Constable, kojeg je na hrvatski prevela Lidija Milenkov Ečimović. Riječ je o debitantskom romanu, koji je časopis Observer proglasio najboljim u toj kategoriji.

Priča je to o djetetu, a poslije i o mladoj ženi, Anni Mariji, koja je jedna od tri stotine djevojčica koje odrastaju u sirotištu u Veneciji. Ona je vrhunski talentirana violinistica, jedinstvena glazbenica, koja od samog početka zna da se razlikuje od drugih. Naprijed je tjera žeđ za priznanjem i žudnja za tim da svi znaju za nju. Toliko je ambiciozna i uvjerena u svoju posebnost da je čak i pomalo iritantna, posebno zato što se čini lišenom bilo kakvih emocija i empatije. Na neki način doprinese smrti svoje prijateljice, drugu ostavi na cjedilu, ne mari za glazbenice koje je premašila svojim umijećem... Premda u srži nije učinila ništa namjerno da ošteti ikoga, činjenica je da za nju postoji malo toga osim glazbe i gladi za uspjehom. Kad se u priču doda činjenica da je ostavljeno dijete koje od svoje majke ima samo kratku poruku o tome da ga je voljela i prerezanu kartu, kao i realnost u kojoj to maleno stvorenje jedinu naklonost dobiva od dviju prijateljica, može se razumjeti odakle dolazi njena motivacija.

Povijesni okvir romana je točan. Zaista je postojala žena koja se zvala Anna Maria della Pieta, koja je smatrana najboljom violinisticom svog doba. Odrasla je u sirotištu koje se zvalo Ospedale della Pieta. Zaista joj je predavao sam Antonio Vivaldi, a u 24. godini su je počeli nazivati maestrom. Postala je voditeljica glazbenog odjela u instituciji u kojoj se obrazovala i nikad je nije napustila, sve do svoje smrti. Premda se spominje da se bavila kompozicijom, ne postoje nikakvi dokazi za to - nema skladbi koje joj se pripisuju. Nagađanja o tome da je neke Vivaldijeve skladbe pisala ona utkane su u ovu knjigu, koja tog poznatog skladatelja ne prikazuje u baš bajnom svjetlu.

Naslovnica knjige Violinistica

- Roman Violinistica odlučila sam napisati jer je podrijetlo nekih od najpoznatijih glazbenih djela na svijetu drugačije od onog što mi znamo. U njegovu su središtu stotine djevojaka i žena. Nadam se da će vas to potaknuti da se zapitate - što još treba otkriti? Čijem genijalnom umu još nismo odali priznanje? Povijest se i dalje promišlja. Povijest se i dalje piše - ističe Harriet Constable u pogovoru.

Ono zbog čega ovaj roman vrijedi pročitati je, ponajprije, što otvara želju da se istraži priča jedne žene i jednog vremena. Mnogi od nas ne bave se promišljanjem kako je izgledao kraj 17. i početak 18. stoljeća u Veneciji. Ova knjiga pruža maleni prozorčić u to doba: u smrad (ili miris) kanala, ovisno o kojem se dijelu grada radi, o načinu života (nezaboravan je prizor dječaka koji sakuplja krv svinje koja mu je bila draga), siromaštvu, porocima... Ali i o lijepim stvarima: glazbi, prijateljstvu, želji za pomaganjem. Jasno je da Anna Maria na kraju romana shvati neke stvari i da odluči zapapriti svojem mentoru, no priča nema onako sretan kraj kako bi se moglo očekivati, po čemu zaista oponaša život. Prekinuto prijateljstvo se ne nastavlja, što je u životu čest slučaj. Mentor kojeg smo idealizirali na kraju je sebičnjak, lopov i duševno sitna osoba, što smo svi u životu barem jednom doživjeli. No, više od ičega, ovaj roman nas gura u kanale Venecije nekog drugog doba, koje je nama teško zamislivo. Nije riječ o biografiji, no roman ima dovoljno elemenata iz stvarnosti da ga možemo uzeti ozbiljno. Constable stvarnost koristi kao naša Zagorka - okvir je točan, a ona u njega utiskuje emocije, okuse i boje, daje likovima karaktere kakve možda jesu, a možda i nisu imali, upliće neke ljude koji nisu ni postojali kako bi svojim junacima dala priliku da se iskupe i postanu najbolje verzije sebe.

I, svakako, nakon ovog romana nikad više čovjek neće poslušati Vivaldijeva ‘Četiri godišnja doba‘ na jednak način. Možda ju je veliki umjetnik pisao sam, a možda su mu pomogli mladi geniji iz sirotišta, koje povijest nije zapamtila. To nikad nećemo znati.

.