PRIJE TOČNO STO GODINA

VELIKI PISCI I KRAJ VELIKOG RATA Ivo Andrić: Nezvani neka šute; Krleža: Dolje s nedostojnim

Nakon stotinu godina sjećanje nam se saželo na prijetećeg, opominjućeg Miroslava Krležu i kontemplativnog, samozatajnog Ivu Andrića. No, koji je od dva modela prevladao u našem iskustvu?

Dok je prije stotinu godina, u jesen 1918, zamirao huk Velikoga rata, u čijem su se epilogu već slutili rasporedi nove Europe, na zagrebačkim pločnicima i salonskim podijima nije se vidjela žurba. Promjene su bile neizbježne, ali kao da je stoljetni gubitnički fatalizam prožet nagodbenjačkom stagnacijom posljednjih habsburških desetljeća tu zapravo malu urbanu točku utopljenu u panonsko blato na rubu južne željeznice ostavio u procjepu velikih strasti što su se lomile na horizontu.

Dogodilo se tako da i sudbinski uzevši najveći simbolički sraz toga prevratnog trenutka ostane na balkonima, a ne u parteru društvene i kulturne arene. Ispod stoljetne koprene izranjaju njegovi akteri, mladi pjesnici Ivo Andrić i Miroslav Krleža, koji s tih balkona, svatko za sebe, odvažno viču u budućnost, ali na način koji će taj smiraj grubo uzburkati, a mali kanal koji i danas kao “zeleni val” dijeli zgrade Kazališta i Sokola (danas Kazališne akademije) pretvoriti u ocean na kojem se više nikad, premda nitko nije tako dobro poput njih dvojice razumio jezik naroda kojem su pripadali, ne sretnu na istoj obali.

A toliko je toga povezivalo Andrića i Krležu. Bili su praktično vršnjaci, sinovi jedinci iz disfunkcionalnih obitelji ne baš istog razreda, ali svakako nižeg sloja društvenog ambijenta carskih zemalja. Obojica su bila vezana za majke, prisiljeni na stipendijski obrazovni format, a istodobno zarana subverzivno angažirani, bez sigurnog studijskog napretka, ali s brzim ulaskom u začarani svijet velikih jezika i kultura. Štoviše, kada se za ratnih godina koje će, svatko na svojoj putanji, provesti više po špitalima nego blizu bojišta sretnu u Zagrebu, dijelit će odbojnost prema zagušenosti te kulturne sredine.

Zanimljivo je pritom da je Andrić u nju, premda za razliku od Krleže ondje nije bio domicilan, bio bolje, ne samo formalno, integriran. Možda će upravo ta okolnost, nasuprot potonjoj, definiranoj percepciji kulturne participacije kakvu su kroz nadolazeće stoljeće njih dvojica preuzeli i zastupali, biti odlučujuća u razumijevanju događaja u kojima je Andrić prijeteći, a Krleža diskretni glasnik, kada Andrić viče o književnosti kao povijesti, a Krleža zastupa stranu umjetnika stvaraoca čija je glavna zadaća pronaći dobar ton između kaosa i harmonije.

Sarajevski gimnazijalac

Već sredinom rujna Andrić je objavio programatski članak “Naša književnost i rat” u kojem iznosi neobičnu tezu, da je njegov naraštaj “gonjen strahovitim vihorom koga nismo zvali ni izazvali”. Racionalno uzevši taj je kompleks upravo suprotan: Andrić je još kao sarajevski gimnazijalac bio blizak zavjereničkim krugovima koji su bili pripravni preuzeti ozbiljne rizike, kao što se to s Principovim atentatom i pokazalo, a za što je onda i sam Andrić morao preuzeti ozbiljnu cijenu zatočeništva i nadzora. U zaključku teksta on uostalom kao “glavni zadatak” nacionalne književnosti zagovara “spašavanje ideala mladosti” koji da su “postali ideali celog naroda”.

Na što je zapravo mislio neće biti sumnje kada se tri dana prije kraja rata, u Novostima od 8. XI., javi proglasom Nezvani neka šute: “To jedinstvo, san našeg života i smisao naših borba i patnja, mi ne smijemo danas, kad je uglavnom ostvareno, prepustiti u ruke nezvanih, da na njemu ostave tragove svojih nečistih prsta i da ga tretiraju svojim krezubim sofizmima. Ko god, pa ma pod kojom izlikom, potresa tim jedinstvom, koje radom i žrtvama mnogih pokoljenja danas postaje - Ujedinjenje, neprijatelj je slobode i izdajica tek oslobođene otadžbine”.

S kazališnog balkona

Između ta dva očitovanja, Andrić je sredinom listopada, a u povodu ulaska srpske vojske u Beograd manifestirao zagrebačkim ulicama ogrnut srpskom zastavom te s kazališnoga balkona u društvu niza kulturnih prvaka odmahivao razdraganom općinstvu, dok su, kako to doima Iva Vojnovića, “Sva pokoljenja budućnosti prošla pored njih”. Za Krležu je, međutim, sve to posve drukčiji dramaturški postav, pa će se i on oglasiti s balkona, i to prve večeri nakon što je srpska vojska, po pozivu, stigla i u Zagreb. Zapamćen kao “Pijana novembarska noć” po naslovu koji mu je u konačnoj redakturi svojih reminiscencija na njega Krleža dao, taj je događaj, kada ga se promatra iz povijesne perspektive, dalekosežan i bez intervencije koja ga je obilježila.

Hrvatsko se kulturno sjećanje na to doba drži formalnih kombinacija o propuštenim mogućnostima, zabludama ili prevarama, a da se društvenu osnovu ne raspravlja, niti uzima u obzir: do dalmatinskih središta - Zadra ili Splita može se tek fijumanskim brzim pa brodom, ako Talijani oko Ogulina nisu presjekli prugu. Ne samo što Banska Hrvatska s Dalmacijom i Istrom nije prometno povezana, ondje se iz Zagreba ne može izravno ni telefonirati! S druge strane, famozna “srpska vojska”, čija konjica tobože pobjednički nastupa prema Zapadu, desetkovani su prežici vojnoga sustava koji se nekako vratio iz mrtvih, a kada i stigne u Zagreb njegova iscrpljena “popuna” umire po bolnicama od gladi i boleština.

Srpska večer u Zagrebu

Krleža se toj vojsci pokušao pridružiti još u doba kad je bila u formi i u velikom stilu napredovala prema jugu, ponesen poput većine iz Andrićeve metafore o “omladini” idejom narodnog oslobođenja i “ujedinjenja”. No kada se ta vojska na Bregalnici potukla s Bugarima za primat, a i “teritorije”, fascinacija ga je napustila. Otrežnjenju je pomoglo i suočavanje s njezinim utjecajnim obavještajnim segmentom, čije će “prste” osjetiti i te prve srpske večeri u Zagrebu. I neće se prevariti.

Priredbu, kako se onda govorilo “čajanku”, formalno su organizirale zagrebačke “gospođe”, prvakinje društvenih salona, a zapravo je bila riječ o prijemu što ga je za nekoliko srpskih netom pristiglih časnika dalo vodstvo Narodnoga vijeća, u zbilji privremene i provizorne uprave u denominiranim habsburškim zemljama s južnoslavenskom narodnom većinom. Krleža je, kao i Andrić, u tim krugovima poželjno figurirao na više načina, kao pisac koji obećava, kao osvjedočeni protivnik Monarhije, a i kao suradnik frakcija i novina koje se iz tjedna u tjedan košmarno pozicioniraju.

Sam će zapaziti da su motivi potpore koju je u dvorani na trenutak zadobio usprotivivši se zdravici potpukovnika Kvaternika bili proturječni. Protestni povod on je našao u okolnosti da je taj isti časnik koliko jučer u Beogradu zastupao okupacijsku habsburšku upravu, a sada se bratimi s protivnicima koje tada nije stigao objesiti. No, Krleža proročanski cilja mnogo dalje, odbijajući da je riječ o personaliziranoj dramaturgiji, s karikaturama iz njegovih još neobjavljenih proturatnih novela, te upozoravajući da se u toj noći zapravo obnavlja junkerski, vojni režim i poredak, hunta koja će već ujutro donijeti “obznanu” tko je na sceni zapravo tko.

Pjesma o Jugoslaviji

Ni u pogledu stava da je odgovornost pisca u “estetskoj” dimenziji Krleža neće odustati. Za prvu obljetnicu “ujedinjenja” sročit će nacrt nikad objavljene pjesme o Jugoslaviji: “O jao narode! Ideal je tvoj mrtvorođenče. Sto godina se rađao u krvi i bolovima groteskno mrtvorođenče i anahronizam. Jugoslavija nije živela niti jedan sat. I nema smisla da živi. Ona je bila mogućnost raspleta, kad ova krv ne bi bila potekla. Ali ta je krv potekla, i svi ljudi treba da se okupaju od laži sramotnih, gliba i blatne prljavštine. Novo nije Jugoslavija. Novo je globus i zemlja”.

On potom nabraja imena političkih prvaka - listom Andrićevih drugova s balkona i uzvanika na “čajanci” - “čiji ideal ne može biti Jugoslavija. I ne treba da bude” - “Naslaga jedna ne znači Jugoslaviju”. Krležin pjesnički subjekt transponira tragičnu epizodu kada se na zagrebačkim ulicama doista prolila krv jer su se po demobiliziranim domobranima, koji su prosvjedovali protiv “ujedinjenja”, raspucale mitraljeze. Dogodilo se to ni mjesec dana nakon “pijane noći”, a vatra je nominalno bila “prijateljska”, pucali su domaći, a ne srpski dečki.

Nakon stotinu godina sjećanje nam se saželo na prijetećeg, opominjućeg Krležu i kontemplativnog, samozatajnog Andrića. No, koji je od dva koncentracijska modela koji su ih razdvojili, “kulturni” naspram “državnog” načela, prevladao u našem iskustvu? Tko su “nezvani” koji bi trebali šutjeti ili “nedostojni” koji su izgubili pravo na zdravicu u kulturi čijim “reformama” stoje na putu “brige, hoće li ‘beriva’ biti redovito isplaćivana”? A da “naše Narodno hrvatsko kazalište nije prestalo da igra” Orašara to znamo, “u redu, molit ćemo lijepo, pala je samo zavjesa i sve se mijenja kao brza promjena pozornice između jednog i drugog čina”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
13. prosinac 2024 21:46