LJUDMILA ULICKAJA

VELIKA RUSKA KNJIŽEVNICA ZA JUTARNJI U Putinovoj Rusiji ja sam neprijatelj samo zato što mi ljubav prema domovini nije isto što i odanost prema režimu

Ljudmila Ulickaja
 Tomislav Krišto / CROPIX

Ljudmila Ulickaja u životu je kanila baviti se znanošću. Biokemičarka i genetičarka obrazovanjem, već pri početku karijere zabranjen joj je rad, otpuštena je sa znanstvenog instituta, kad su otkrili da je pretipkavala samizdat čiji sadržaj nije odgovarao sovjetskom režimu izbačena je iz laboratorija za genetička istraživanja. Rusija je tada, moguće, izgubila znanstvenicu, ali svijet je, pokazat će se kasnije, dobio književnicu koja u suvremeno doba piše romane u maniri ruskog realizma. Puno prevođena i nagrađivana Ulickaja je odavno među najbitnijim imenima suvremene ruske književne produkcije, svaku njezinu knjigu prije ili kasnije proglase klasikom.

Rođena je 1943., za evakuacije u Baškiriji, odrasla je u Moskvi, gdje živi i danas. Dio vremena, doduše, provodi i u Izraelu.

Nakon što je izbačena iz laboratorija zaposlila se u - kazalištu, poslije ju je to ohrabrilo da počne pisati crtice i tekstove za djecu. Za odrasle je počela pisati relativno kasno, koncem 1980-ih. Njezini su romani često ekstenzivne obiteljske sage u kojima se radnja proteže stoljećima, likova je puno, svi pritom kompleksni i brižljivo zaokruženi.

U nas su objavljeni “Sonječka i druge priče”, “Veseli sprovod”, “Daniel Stein, prevoditelj”, “Iskreno vaš, Šurik”, “Zeleni šator”, posljednje dosad izdane su “Jakovljeve ljestve”. Ljudmila Ulickaja bavi se čovjekom i njegovom sudbinom koju bitno određuju povijesne okolnosti, pripovijeda uglavnom o Rusiji 20. stoljeća, o ljudima čijim životom, ako se i ne bave politikom, politika meandrira tako da ih značajno obilježi, usmjeri, ponekad sudbinski odredi. U tim individualnim i obiteljskim povijestima njezinih likova ocrtava se stoljeće, stoljeće i pol Rusije, društva kakvo je na tim prostorima onomad bilo, ali i kakvo je ono danas, transformirano u zemlju kojom vladaju autoritarni političari i postsovjetski tajkuni.

Pripovijeda o ljudima koji preživljavaju turobnim okolnostima unatoč, gonjeni totalitarnim sistemima koji guše, rešetkama zatvora, logora, žive pod paskom obavještajnih službi, represivnog aparata, opstaju u ratu; očekivano generacijske traume ostaju zapisane i oživljavaju kroz potomke koji često i ne znaju obiteljsku historiografiju, čak i kad je svjesno pokušavaju skupiti iz dostupnih im krhotina.

U nas je, spomenimo, svojedobno bio jako čitan njezin “Daniel Stein, prevoditelj”, čovjek koji tijekom rata svoje sunarodnjake spašava radeći kao prevoditelj za Gestapo, prelazi na katoličanstvo, a potom odlazi u Izrael i tamo obnavlja Jakovljevu crkvu. Mnogi su se baš preko Steina vezali uz Ulickaju, prijevodi čijih knjiga ovdje imaju stalnu, u autoričinu produkciju dobro upućenu publiku.

Ruska kultura je jedna od najznačajnijih kultura naše civilizacije, kakvo mjesto danas u postsovjetskoj, Putinovoj Rusiji zauzima književnost, ima li ona neki utjecaj na tendencije u ruskoj politici i društvu?

- Rusija je uvijek bila ‘književnocentrična’ država. Uloga pisaca je, u čitavom toku ruskog trajanja, bila velika. Lav Tolstoj je napravio revoluciju duha, imao važni socijalni element. No, to je vrijeme prošlo. I ne samo u Rusiji, nego u cijelom svijetu. I ne samo zato što je film oduzeo pravo prvenstva književnosti. Knjiga pada sve više na začelje. Općenito se sve manje čita. Ljudi nekud žure. Tehnologija je takva da se ni ne stignemo priviknuti na jedno IT dostignuće, a već nas sustiže drugo. Moja generacija je većinu informacija o životu, svijetu, drugima doznavala iz knjiga, sadašnje generacije imaju stotine drugih mogućnosti. Nije mi drago da se manje čita, ali to je civilizacijsko pitanje.

Vi ste rado viđen gost na svjetskim književnim smotrama, ali nikada niste u službenim ruskim književničkim delegacijama. Neće oni vas ili vi njih?

- Uzajamno. Ne želim imati posla sa službenim delegacijama. No, to je i moj osobni odabir. Ja sam, kako bi se reklo, ‘svoj čovjek’. Biram društvo. Smatram da se država nema što petljati u umjetničko stvaranje i privatnost čovjeka. Cijeli život nastojim ovisiti što manje o državi i režimu. No, to ne znači da sam izdvojena iz društva. Sudionik sam mnoštva humanitarnih projekata i priredbi. Moja veza sa svijetom odvija se preko društva, a ne države. Svaki čovjek oko sebe stvara određeno prostranstvo. Moja socijalna funkcija počinje od moje obitelji i prijatelja. Je se ne trudim svidjeti svijetu. Tko me neće - neće. Ne guram se. I kad pišem, pišem za one oko mene, poznate, koji me okružuju. Obraćam se njima, a ako to prihvaćaju i drugi, znači da imam puno ljudi koji su mi zapravo bliski, a ne poznam ih i nikada ih vjerojatno neću ni upoznati.

Je li to možda ‘naslijeđe’ SSSR-a? Svijet ‘kuhinje’ u kojoj se tada jedino moglo govoriti otvoreno.

- Da, svakako. U tom režimu morali ste stvarati svoj vlastiti prostor i svijet, kako biste izdržali i preživjeli u socijalnom, kulturološkom, društvenom i svakom drugom smislu. I da, ako hoćete, to je taj svijet ‘kuhinje’ o kojem govorite. Od države nikada ništa nisam dobila, niti sam tražila. Moj odnos s državom se sastoji da pošteno plaćam porez. Uvijek treperim da sve bude čisto i na vrijeme. To je moj odnos s državom. I mislim da je to s moje strane - pošteno.

Može li se to biti u današnjoj Rusiji, koja ima velikih ambicija da ponovno bude supersila, jaki i važni čimbenik svjetskih zbivanja?

- Ja s tim nemam nikakve veze. To se mene ne tiče. Da budemo načisto - ja ne volim vlast. Osjećam odbojnost prema svakoj vlasti. Putin u mom životu ne zauzima ključno mjesto. Na nekom mom grbu mogle bi pisati riječi Osipa Mandeljštama: ‘Vlast je odvratna kao ruke brijača’. On je i tu rečenicu skupo platio. Niti u jednom trenutku svog života nisam bila u prilici da mi se vlast svidi. Točno se mogu sjetiti trenutka kada sam to osjetila. Imala sam deset godina. Bilo je to u školi, kada su nas đake okupili da nam objave da je umro Staljin. Oko mene su svi plakali. Ridali. Bili su očajni. I ja sam htjela biti dijelom te opće, zajedničke atmosfere. No, unatoč tomu što sam se trudila da i ja plačem i budem dio te dekoracije, nisam moga. To je bilo jače od mene.

Vama su tada oba djeda bili u Gulagu.

- Da, ali to nije imalo veze s tim. O tome se u kući nije govorilo, radi moje i opće sigurnosti. Ta činjenica da se nisam uklopila u masu i potpala pod zajedničku atmosferu zauvijek me odredila. Kasnije sam počela susretati ljude koji također nisu dijelili ushite režima. Nisam bila sama. U tom se okruženju jako dobro osjećam. A što se tiče Putinove politike, ona je za mene potpuno neprihvatljiva. Ne sviđa mi se činjenica da čovjek koji vodi moju zemlju dolazi iz miljea KGB-a. Meni je jasno da tajna policija postoji svugdje i da je postojala još od početaka čovječanstva. No, ona je svugdje druga, a u mojoj zemlji prva snaga. E, ta činjenica se meni jako, jako ne sviđa. Ona mi je odbojna. Kod Platona straže, odnosno tajna policija su bili kasta koja je živjela u kasarnama, nisu se ženili i služili su državi na idealističkoj osnovi. Ta kasta danas, a mislim da je tako u većini država, a u Rusiji sigurno, zapravo su korumpirani plaćenici koji novac vole više od ideologije.

Vi volite citirati Josifa Brodskog koji kaže o današnjoj Rusiji: ‘Lopov mi je draži od krvopije’, ali nije li to oportunistički pristup, kako u Hrvatskoj kažu - dobro je dok ne tuku - da smo zadovoljni jer nije gore?

- Da, na prvu se mogu složiti, ali moram reći da Rusi danas žive bolje, čak najbolje, nego što su ikad živjeli. Mnogi me prijatelji napadaju zbog tih mojih riječi, ali činjenica jest - Rusija nikada nije živjela bolje. Dućani su puni robe. Nema više deficitarne robe i nestašica. No, lopovluk je grandiozan. Monumentalan. Socijalne razlike su genijalne. Mislim da nema zemlje u kojoj su veće. Socijalna nepravda je epskih razmjera. Ali ljudi ne oskudijevaju. Oni su siti, obuveni i odjeveni. Mogu putovati i liječiti se. Školovati. Nema željezne zavjese. Moja predstava o Parizu i Londonu u sovjetskim vremenima svodila se na ono što sam čitala u romanima Dumasa i Dickensa. No, sve je skupo, za mnoge nedostupno. Slažem se. Ali postoje mogućnosti da se novac stvori. Mi smo zemlja kontrasta. Teško je. Vlast se brani. Vlast želi biti vječna. Od vremena Ivana Groznog do danas. I to je problem. Još nam je daleko do demokratskog ideala - o smjenjivosti predsjednika ili o dva mandata. Pogotovo je dugačak put do svijesti da država treba služiti čovjeku, a ne obratno. To nekako u Rusiji nije prijemčivo.

Rusija je, kako ste jednom rekli, u zadnjih sto godina pretrpjela velika sudbonosna ‘klanja’, doživjela velike turbulencije, i Ruse je spasio instinkt izdržljivosti i preživljavanja.

- Instinkt preživljavanja - naroda, država, pojedinaca - nije počeo u Rusiji, niti će s Rusijom završiti. Postoje mnoge male zemlje koje su uspjele pregrmjeti sve i svašta na svojim leđima i ne samo preživjeti, nego se i oporaviti. Evo vam primjer Estonije. Ona nije htjela biti sovjetskom, ali su je ugurali. Izdržala je i opstala. Preživjela. I danas, kad tamo odem, osjećam da su se tog bremena prošlosti oni izbavili. Lišili. Pročistili se. Izvjetrio je taj sovjetski (zlo)duh.

Zašto to ne može Rusija? Zašto se ona još batrga?

- To mi ne znamo, kao Estonci. No, vjerujem da i u Rusiji dolazi nova generacija mladih, neokaljanih, neobilježenih ljudi koji će pročistiti i taj duh kod nas. Ovog ljeta išla sam na prosvjede u Moskvi za pravedne izbore. I tamo sam svjedočila onom kontrastu koji sam spominjala. Vidjela sam na tim skupovima moderne, lijepe, produhovljene mlade ljude koji žele jednu novu i pravedniju Rusiju, a s druge strane, poput rimskih legija, surove, snažne specijalce koji se bezočno zabijaju u tu radosnu mladost i ne daju im da se iskažu. To je bilo lijepo u svom svom sukobu. S jedne strane ti mladi, veseli, neopterećeni ljudi, a s druge kordoni mrke policije u oklopima, koji brane režim. To je prizor koji vas ostavlja bez daha. No, oni su snaga koja dolazi i koja će promijeniti Rusiju. No, morate znati da je 70 godina sovjetskog mentaliteta i straha ostavilo velikog traga na Ruse. Strah koji se uvukao u mali mozak nacije. Svatko se s tim strahom treba suočiti sam i zapitati se - bojim se - a zašto? Trebam li više? Nije li došao čas da se prestanem bojati? Kada to svatko sa sobom raščisti, tada ćemo dobiti bolje.

Mislite da se ta trauma prenosi na generacije koje se nisu tada ni rodile, da im roditelji usađuju taj strah?

- U Izraelu se sada jako raspravlja o tome nose li generacije rođene nakon holokausta tu traumu. Osobno ne vjerujem u to. To su nekakve postfreudovske teorije. Velika je tema odbacivanja robovskog mentaliteta. No, mislim da te generacije obilježene time polako odlaze i odnose tu traumu sa sobom na vječna lovišta.

Vas u Putinovoj Rusiji nazivaju ‘neprijateljem domovine’, izdajicom jer nemate domoljubnih osjećaja.

- Prinuđeni smo se nositi s time. No, to je sve falš. Oni nam stalno žele podmetnuti kao kukavičje jaje da je ljubav prema domovini isto što i odanost prema režimu. Ali, izvinite, to nije tako. Ja sam biolog. Svako živo biće rađa se na određenom prostoru i vezuje se za njega. Ptice selice se uvijek vraćaju da polože jaja na istome mjestu, a ne znaju za pojam domovine. Te ptice nisu domoljubi, ali osjećaju taj prostor kao svoj. Oni žele tu biti. Nastaviti baš tu svoju lozu. To je zapisano u njezinoj genetici. Osjećaj domovine ne može se nametnuti, pogotovo utisnuti režimskim žigovima i uliti u glavu. 70 godina su to radili u SSSR-u, pa što su napravili!?

Što je za vas domovina?

- Pogled kroz prozor. Prijatelj koji dolazi na čašicu razgovora. Miris mamine kuhinje. Jezik. Prvi utisak. A to što se meni predlaže kao domovina - parade, režimske svečanosti, Mihalkova himna - nije za mene. Protivim se tome da mi netko određuje i nameće - što je to domovina. Ona se osjeća ili ne. Domovina nije ni ideologija, ni politika, a sigurno ne vlast i njezini protagonisti. Moja domovina i moj odnos prema Rusiji sigurno nije ono što mi danas predlažu gospoda vrhovnici.

Jednom ste rekli da u Rusiji postoji zbrka - odnos prema domovini i odnos prema imperiji.

- Svijet se kardinalno promijenio. Živimo u dinamičnom vremenu. No, vrijeme imperija je prošlo. Naša imperija je zadnja. No, problem naše vlasti jest u tome da oni ne žele priznati tu činjenicu. To je vraćanje Staljinu, SSSR-u. Naš državni načelnik kaže da ne trepne ili da osjeća grižnju savjesti - da je najveća tragedija raspad SSSR-a! I to se prihvaća zdravo za gotovo. Ali, Bože moj, raspalo se Rimsko Carstvo, Osmansko, Austrougarsko. Raspada se Britansko. I čak nije važno je li to dobro ili loše. To je povijesni proces. Zar nije cilj da nam naša planeta, koja ima strašnih klimatskih problema, bude - dom? Sviju nas. Pa vaša povijest, prošlost Balkana pokazuje da smisao života ne mogu biti mali, usko nacionalni interesi.

Svjedoci smo da je danas, 30 godina nakon pada Berlinskog zida, Europa, a pogotovo istočna Europa, zapala u teški konzervativizam, da se stalno govori o vraćanju djedovskim tradicijama, a komunistički obrazac zamijenjen je nacionalističkim.

- Ideja ujedinjene Europe je prekrasna. No, nažalost, tako plemenite i velike ideje teško pobjeđuju odjednom. I Marx, da se našalim, dok je pisao svoj manifest komunizma nije ni pretpostavljao gulage. Ideja ujedinjene Europe šepa, ali se ne smije napustiti. Čovječanstvo nema drugi izlaz. Ili ćemo početi svi zajedno živjeti ili ćemo svi zajedno pocrkati. A to što spominjete ‘povratak tradicijama djedova’, je li to misle da hodamo u obući od brezove kore ili da na sebe nabacimo oderanu vučju kožu? Tako shvaćam te pozive na povratak tradiciji. Tehnologija je zajednička. Znanost je zajednička. Umjetnost. To je svjetsko dostignuće. Tome se treba okrenuti.

Za današnji svijet mnogi kažu da podsjeća na 30-e godine 20. stoljeća, a u najvećim zemljama svijeta, od SAD-a i Britanije do istočne Europe, imamo na vlasti drugorazredne političare.

- Imam osjećaj da je danas svjetska politika nekakva virusna bolest. To su drugorazredni populisti. I svi žele biti vječno. To je sukob društva i države. Država pobjeđuje, a trebalo bi društvo. Država je službenički aparat koji treba služiti društvu. No, činjenica je da se današnji svjetski načelnici oslanjaju na najneobrazovanije i primitivne slojeve društva. Oni su njihova snaga i zalog njihova opstanka. I zato su Trump, Putin, Johnson, Orban i mnogi drugi vrlo slični. Želim da svijetom vladaju prosvijećeni, pametni i dobri ljudi. Da sam ja gospodin Bog, napravila bih baš tako.

Iz vaših romana uvijek proizlazi ta igra sudbine. Koliko mislite da je sve predodređeno i može li se sudbina izigrati? Je li Rusija imala predodređenu sudbinu?

- Iako sam ja genetičarka, ali sam istodobno i fatalist! I to nije u kontradikciji (smije se). Mi danas možemo ‘ispipati’ gene. I to je taj dio gdje se spaja s fatalizmom. Čovjek određene strukture će se ponašati u skladu s tim. Dakle, odnos roditeljskog odgoja i naslijeđenih osobina je otprilike pola - pola. I iz toga izlazimo mi sa svojim osobinama. Netko voli nogomet, netko orgije, netko partijske sastanke, a čini se da su ti ljudi rasli u posve istim okolnostima, ali različiti smo i slobodni. Za mene je sloboda vrlo bitna za napredak ljudi. To je, da se vratim i na pitanje Rusije - ona stalno kroz povijest ima iste ili slične probleme - surovost vlasti i odgovor na surovost vlasti. To se stalno ponavlja. Zamorno, ali stalno isto.

Koprca se u začaranom krugu?

- Možda nije krug, nego spirala, ali to je to.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 06:59