‘Većini iz naše generacije nedostajalo je razumijevanje roditelja za ono što je nama važno‘

Koliko je bitno proraditi važne formativne gubitke s kojima neki odrastaju, kako je živjeti gotovo pa hineći da su ti traumatični gubici jedva nešto više od crtice u osobnoj biografiji? Što znači odlučiti imati obitelj u kojoj će za djecu uvijek biti roditeljske podrške? Konačno, može li se, unatoč neodrađenim, duboko zakopanim vlastitim gubicima, svim kompliciranim i razarajućim okolnostima, izgraditi čvrsto povezana, podržavajuća obitelj?

Dinko Mihovilović u nedavno objavljenom romanu “Doručak” (Hena com) pripovijeda o ženi koja je odrasla bez roditelja, živjela s bakom pa potom u domu za nezbrinutu djecu. Mia ni sama sa sigurnošću ne zna što se točno dogodilo, kako su skončali njezini otac i majka. “Doručak” je roman izglačanih rečenica u kojem nema viška, ali i roman kontura, jer ponešto od fabule je napisano tako da se tek naslućuje, neizrečeno je i vrlo atmosferično. “To mi se svidjelo u nekim romanima koje sam čitao, pa sam i sam htio pokušati tako pisati. ‘Na što više pitanja odgovoriš, to je roman lošiji’, govorila je moja srednjoškolska profesorica. Ovo što se naslućuje u ‘Doručku’ ipak je prilično jasno, tek su neke stvari malo ostavljene otvorenima...”, kaže autor.

Ovo je Mihoviloviću drugi roman, “Krletku od mora” objavio je 2018. godine. Pisac u srednjim tridesetima samozaposleni je softverski inženjer s međunarodnim iskustvom, većinom u startup tvrtkama. Studirao je komunikologiju, potom informatiku, radi u IT-industriji, dolazi iz miljea u kojem se romani manje čitaju, kamoli pišu.
“Prve sam pokušaje pisanja imao davno prije pisanja računalnog koda. Razvijanje softvera je vrlo, vrlo drukčije od pisanja romana. Ali to je zanimljiv posao s vrlo specifičnim izazovima i znanje programiranja u današnjem svijetu otvara razne mogućnosti. U mom su slučaju najvažnije od tih mogućnosti rad iz vlastitog doma i fleksibilno radno vrijeme. Programiranje mi je pomoglo stvoriti životne uvjete u kojima mogu pisati romane, dovelo me do zanimljivih ljudi od kojih su mi neki postali prijatelji i s kojima radim vlastite projekte u slobodno vrijeme, poput SmartScopea, pametnog teleskopa za koji smo dva prijatelja i ja dobili zlatnu medalju na prošlogodišnjem sajmu inovatora, INOVA. Svijet IT-a je svijet neograničenih mogućnosti”, govori Mihovilović.
“Od otprilike svoje šesnaeste pokušavam napisati roman. Prvi sam dovršio u ranim dvadesetima, poslao ga na VBZ-ov natječaj za najbolji neobjavljeni roman. Nisam dobio nagradu, a rukopis sam pospremio i bacio se u IT-struku te sljedećih nekoliko godina nisam pisao jer sam učio novi zanat. Kad sam se opustio i ušao u rutinu, vratio sam se pisanju. Mislim da u životu treba probati raditi više toga, pronaći se ili u poslu ili u hobiju, a po mogućnosti, i u jednom i u drugom.”

Motivaciju da napiše priču o liječnici Miji koja pokušava iscijeliti sebe, pomoći nesretnom sinu i pritom u životu cijelo vrijeme držati strogo zadan, gotovo pa školski pravac u kojem si ne ostavlja puno prostora za greške dobio je, pripovijeda, kad se s vlastitom obitelji, između dvije selidbe, privremeno zatekao u derutnom stanu.
“U vrijeme kad sam počeo pisati ‘Doručak’, sredinom jeseni 2018., imao sam već dobar komad jednog drugog rukopisa koji je trebao biti moj drugi roman. Međutim, nekoliko nepovezanih okolnosti me potaklo da započnem nešto novo. Prva okolnost je bila selidba. Supruga i ja smo se odlučili vratiti u novozagrebačku Sloboštinu, kvart gdje sam odrastao. Nismo bili zadovoljni lokacijom bliže centru; nedostajali su nam parkovi, zelenilo i pješačke zone. Prodali smo stan i morali smo čekati uređenje stana u Sloboštini. U međuvremenu smo bili u stanu moje pokojne none na Cvjetnom naselju. Taj stan je bio derutan, uz to pun naših kutija. De facto smo živjeli u dnevnom boravku i kuhinji i spavali sve četvero na velikom kauču na razvlačenje. Mnoge su se pločice mogle micati prstima. Taj je stan zaslužan za sumornu atmosferu u ‘Doručku’.”

Paralelno sa selidbom pročitao je roman Kazua Ishigura “Blijed pogled na bregove” i oduševio se. Ishiguro je, kaže, nevjerojatnom lakoćom ušao u ženski lik i ispričao izvrsnu priču. Razgovarao je o tome s Ishigurovim hrvatskim izdavačem i prevoditeljem knjige Vladimirom Cvetkovićem Severom koji mu je, kako kaže, “stavio bubu u uho”. “Rekao mi je da bih i ja bio u stanju napisati roman iz pozicije žene.” To ga je zaintrigiralo i odlučio je probati, gotovo kao vježbu. “Ali, onda se ta vježba već u prvoj rečenici savršeno stopila s osjećajem koji sam imao u želucu tijekom boravka u tom stanu na Cvjetnom. Prenio sam taj osjećaj u priču koja osobno sa mnom nema nikakve veze, ali mi je pomogla kanalizirati negativnost u nešto kreativno.”
Graditi i psihologizirati ženski lik nije mu, kaže, bilo previše teško. “Imam stariju sestru s kojom oduvijek imam dobar odnos, uvijek smo puno razgovarali, za vrijeme odrastanja stalno sam imao uvid i u njezinu perspektivu. U braku sam 12 godina. Supruga i ja puno razgovaramo, oboje volimo laički proučavati psihologiju, čitati, sve je to sukus dosadašnjeg iskustva. Osim toga, ne volim ni polaziti s pozicije da su žene i muškarci tako jako različiti.”

Trenutno radi na trećem romanu. Motivaciju za njega ubrao je, kaže, u jednom zvuku. “Zapravo u nekoliko tonova, uz prizor čovjeka koji sjedi u malom naslonjaču i gleda u knjigu. Želim prenijeti osjećaj i oko njega gradim priču. Kako je gradim, tako je ujedno i istražujem jer ne znam u kojem sve smjeru može otići.”
Svoje romane gradi od atmosferična dojma, u sebi uhvaćenog fragmenta oko kojega potom zida priču. “Uz tu inicijalnu motivaciju, ponekad imam na umu konkretne detalje koje bih volio ubaciti u tekst, poput nekih lokacija, događaja ili ljudi, i znam da će neki prepoznati o čemu se radi i zašto je to utkano u priču. U konačnici, zabavljam se i to donosi dio motivacije.”
Pitam ga za njegove izbrušene rečenice, dolaze li mu lako, koliko radi na njima. “Prvi sam roman pisao duplo kraće od drugog, a drugi je duplo kraći od prvog. To se neiz­bježno odrazilo i na tekst. U početku sam samo htio ispričati priču. Na drugom romanu sam također htio ispričati priču, ali bolje, pažljivije, odmjerenije.”

U tome mu je, spominje, pomogao susret s Damirom Karakašem. “Upoznali smo se taman kad sam počeo pisati ‘Doručak’ i s obzirom na to da je moja baka rođena Karakaš iz Brinja, bilo je pitanje jesmo li neki daleki rođaci. Zaključili smo da nismo, ali neke poveznice imamo. Nekoliko dana nakon toga pozvao me na kavu i dva-tri sata smo razgovarali o pisanju. Osim što mi je dao korisnu lektiru, pričao je o svom procesu pisanja, o izbacivanju nepotrebnog, razmišljanju o svakoj rečenici. Kad sam došao kući, prošao sam kroz do tada napisanih četrdeset stranica ‘Doručka’ i izbacio sve što je bilo nepotrebno. Odlučio sam paziti na svaku rečenicu, reći sve što želim sa što manje riječi. Dio toga dugujem i novinarskom obrazovanju jer sam na studiju komunikologije odabrao smjer agencijskog i tiskovnog novinarstva gdje smo morali brusiti vještinu pisanja vijesti i tu nije bilo prostora za višak. No, trudio sam se u tom ogoljenom kosturu rukopisa ostaviti i nešto poetičnosti, ali sam ne mogu procijeniti je li mi to uspjelo.”

Piše, dalje kazuje, uglavnom kasno, u noćna doba, pogotovo u početku, kad rukopis još nije postavljen na čvrste temelje. Od otprilike sredine nadalje za pisanje ne treba noć, može pisati bilo kada. “Nakon što sam dovršio rukopis ‘Doručka’, povezao sam se s Marinom Vujčić, koja ga je uredila. Od prvog dana odlično smo se razumjeli i raditi s njom bio je užitak. Dala mi je važne naputke kako dodatno izbrusiti rukopis i potrudila se izvući najbolje iz mene. Na prvom romanu nisam imao urednicu ili urednika, moj je rukopis jednostavno otišao u tisak. Razlika je ogromna; dobra urednička ruka nezaobilazan je dio pisanja.”

Mia, glavni lik Mihovilovićeva romana, unatoč teškom djetinjstvu, gotovo pravocrtno korača kroz odrasli život. Makar izvana, kod nje je sve posloženo. Unatoč prošlosti koja je muči, Mia se savršeno kontrolira... sve do pred sam kraj. Njezina je motivacija djeci pružiti ono što sama nije imala. Koliko se može dati ono što sami nismo dobili?
“Ako smo osobe koje su tijekom odrastanja i sazrijevanja aktivno promišljale same o sebi i nastojale napredovati kao ljudi, vjerujem da se itekako može pružiti ono što sami nismo dobili. Krajem proljeća navršit ću 35 godina, a vrlo se živo sjećam detalja iz svog djetinjstva koji su me zaboljeli, a mogli su se jednostavno izbjeći. Ne govorim nužno o velikim traumama – smatram da sam imao sretno djetinjstvo, već o detaljima. Danas u svojoj djeci vidim malog sebe i lako mi je vidjeti svijet njihovim očima. Znam zašto im je bitno ono što im je bitno. I supruga i ja smo imali ljubav kad smo odrastali, ali ono što je nedostajalo svima ili barem većini iz naše generacije jest razumijevanje roditelja za ono što je nama važno. U startu smo znali da želimo biti roditelji koji su aktivno uključeni u interese svoje djece kako bismo mogli dijeliti ta iskustva s njima.”

Možda je to, kaže, zato što su naši roditelji odrasli vrlo drukčije od nas, a razlika između nas i naše djece nije toliko velika, pogotovo tehnološki. “Na primjer, sestra i ja smo obožavali kao klinci igrati Super Marija na tadašnjem Super Nintendu. Ne sjećam se da su roditelji ikada uzeli kontroler u ruke i probali zaigrati, a kamoli da su znali detalje vezane uz igru. I to je bilo u redu, nismo im to zamjerali, ni mislili da je to loše. Bilo je drukčije vrijeme. Danas djeca i ja skupa igramo nove verzije Super Marija, razgovaramo o likovima, o njihovu svijetu i kroz to se jako povezujemo. Kći i ja skupa treniramo krav magu, sin mora još malo porasti, i vrlo aktivno o tome razgovaramo, razmjenjujemo što smo radili na treninzima. Supruga, koja ima svoj obrt za dizajn interijera, rado uključuje djecu kada i koliko može – pokazuje im što se sve može postići s računalom, povede ih u stanove u kojima radi ako se ukaže prilika”, govori Mihovilović.

Nastavlja o liku iz romana. “Mia u romanu ima tu istu motivaciju i želju. Ali, ima bitno različitu pozadinu, ne samo onu koja seže u djetinjstvo nego i na početak braka. Ona se mora nositi s posljedicama svojih odluka i rezolutna je pregaziti svaku prepreku koja joj se nađe na putu. Uvjerena je da će imati savršenu obitelj, ali dio nje je svjestan da to neće biti izvedivo.”
Postoji li bezuvjetna ljubav i je li roditeljska ljubav bezuvjetna? “Kao roditelj dvoje djece, smatram da roditeljska ljubav može biti bezuvjetna, ali ne mogu tvrditi je li to slučaj sa svim roditeljima. To je moje mišljenje, ali mogu ga braniti samo na svom primjeru.”
Čitanje ga je, kaže Mihovilović, primilo još u osnovnoj školi, za vrijeme ljetovanja na Krku, u kući je slučajno pronašao “Avanture Sherlocka Holmesa” u osam svezaka. “Bio sam oduševljen, ne samo Sherlockovom inteligencijom nego i atmosferom Baker Streeta, kao i atmosferom Londona krajem 19. stoljeća. Bio sam uspješno transportiran s vruće plaže na kišne britanske ulice. Prije nekoliko godina pronašao sam ta stara izdanja Doyleovih djela i kupio ih, sjećaju me na to čitanje na plaži. Čak imaju i isti miris.” Potom je prošao klasičnu fazu SF-a i fantastike. Lektiru je preskakao, ali “Kiklopa” nije. “Prvo poglavlje uopće nisam razumio, ali nešto me vuklo dalje. Pročitao sam ga u pet dana, čitajući stotinjak stranica dnevno i svaki dan sam bio sve više zaljubljen.”

Voli pripovijedati kako se čitalački gradio. “Od tada sam čitao svašta, nevezano uz neki poseban žanr, a najviše mi se sviđao Andrić. Imao sam i periode kada nisam čitao i po godinu dana. Jednostavno sam znao biti u nekom drugom filmu. Krajem dvadesetih sam ponovno počeo ozbiljno čitati. Čuo sam da postoji taj neki Murakami. Pogledao sam o čemu je riječ i vidio sam da ima vrlo neobične naslove knjiga. ‘Norveška šuma’, a on je Japanac. Pa ‘Kafka na žalu’, ‘Tvrdo kuhana zemlja čudesa i Kraj svijeta’. Zaputio sam se u antikvarijate – knjige nikad ne posuđujem, volim ih kupovati i dodavati u kućnu biblioteku – i naišao na nekoliko naslova. Pročitao sam prvi paragraf ‘Norveške šume’ i nisam mogao prestati.”
Spominje Marqueza, Davida Mitchella, McEwana, Baricca, Oza, Pamuka... “Čudno je u mojoj glavi” potaknuo ga je da kuha pilav – uspješno, i radi bozu – neuspješno. Voli razgovarati o čitanju, možda i više negoli o pisanju. Spominje niz suvremenih domaćih autora... “Volim bildungsromane, volim kroz književnost saznati više o drugim kulturama, ali najviše volim dobru priču i kvalitetno pripovijedanje. Ako je pripovjedač vješt, onda čak i priča pada u drugi plan.”