Ozren Kanceljak, nekadašnji novinar i urednik u brojnim hrvatskim tiskovinama, glazbeni kritičar i menadžer, a danas poduzetnik, ovih je dana, sa 62 godine, objavio debitantski roman naslovljen "Kandidat" (izdavač je Rafinerija ideja).
Riječ je o političkom trileru koji se događa u vremenski nedefiniranom posttuđmanovskom razdoblju. Priča je to o političkom usponu premijerskog kandidata Zorana Jelčića. Roman donosi prilično mračnu sliku hrvatske stvarnosti koju određuje sprega politike, medija i poduzetništva.
Od kud inspiracija za "Kandidata", koliko je u njemu likova i "igara" koje će čitatelji eventualno nazrijeti kao realne ljude i situacije možda i s ove naše političke scene, pitamo ga: "Roman je neka moja refleksija početka ovog stoljeća, medijske, komunikacijske, političke scene Zagreba i Hrvatske. To nije konkretna rekonstrukcija niti jednog događaja ni procesa. Niti je bilo koji lik slika i preslika neke stvarne osobe. Pokušao sam oživjeti duh, procese koji su postojali u to vrijeme gdje su se ispreplitali razni interesi vezani uz medijsku, komunikacijsku, političku pa i kriminalnu scenu. U tom smislu mi godi kad su mi se javljali čitatelji koji su mi rekli da su čitajući roman doživjeli razne ‘flashbackove‘. U životu sam imao nekoliko gotovo pa usporednih karijera, a jedna od njih je bila i novinarska. Kasnije sam postao članom uprave nekoliko medijskih operacija (Europa press, Večernji list, Mreža, RTL televizija). Osim toga, radio sam i u PR i marketing agencijama za brojne korporativne klijente. Tu sam stjecao razna iskustva pa bi možda mogao reći je sve to neki bunar inspiracije za sam roman."
Nije prestao pisati
Kanceljak kaže da i odlaskom iz novinarstva, nikada nije prestao pisati.
"Već dugo godina, sigurno više od desetljeća stalno, svakog dana nešto pišem za sebe. Ponekad su to ‘onelineri‘, ponekad vlastite reakcije na pročitane knjige, odgledane dokumentarce, filmove ili serije ili pak događaje i procese koji nas okružuju. Ne samo lokalno. Prije nešto godina mi je na pamet pala priča, koju sam krenuo pretvarati u fabulu. Nakon što sam je ispričao Meriti Arslani, ona me podučila i pomogla je ispisati. Kad je fabula bila gotova – nisam bio s njom zadovoljan, jer mi to bilo ‘presuho‘. Nakon što sam proživio neke teške životne situacije, tako sam i intenzivirao svoje pisanje, da bi shvatio da su upravo ti dijelovi koje sam tada ispisao – zapravo nedostajali u romanu. Sljedećih godinu dana sam nadopisivao i uklapao te dijelove koji su mi, barem se nadam, omogućili da produbim likove. Objasniti njihove postupke, odnos prema svijetu, poslu, ljudima. Prošloga ljeta, kad sam ponovo od početka do kraja pročitao roman, bio sam zadovoljan i spreman da s tim izađem van."
Roman je pisao bez pritiska.
"Nisam imao čvrsto zadani ni rok niti cilj. Što je posve nova situacija u životu. Roman sam pisao za sebe, da budem miran sa sadržajem. Unutra ima nekih dijelova zbog kojih sam jako sretan da su otisnuti, barem kao trag nekih mojih razmišljanja u ovim mojim, zrelim godinama. Urednik je inzistirao da neke dijelove nadopišem – i to mi je predstavljalo određeni izazov. No, nakon što sam prihvatio njegove argumente – zapravo mi je to predstavilo posve novo zadovoljstvo. Tako da sam uživao u cijelom postupku."
"Kandidat" prati odnose nekoliko glavnih likova, od kojih je jedan ranije spomenuti Zoran Jelčić, mladi profesor s pravnog fakulteta, ambiciozan političar, zastupnik u gradskoj skupštini gdje je došao kao nezavisni kandidat na listi SDP-a. Njegov prijatelj Franko mu stalno pomaže ispuniti političke ambicije. Franko je vrlo spretan "igrač" – ima IT firmu koja radi za puno klijenata, ali i za grad Zagreb, osim toga i tvrtku koja se bavi "kreativnim" knjigovodstvom, ulaže novac u razne projekte. Jedan od projekata mu je i pokretanje nezavisne TV produkcije. Tu se spaja s novinarom Mišom koji je glavni urednik na privatnoj nacionalnoj kući Mega TV, a ima i minulu karijeru na HRT-u gdje nije uspio ostvariti svoje ambicije, budući da nije pripadao najjačim klanovima. Njima dvojici se pridružuje i Borna Šarić, čovjek koji mora oprati svoj ilegalni novac. Šarić je Frankov klijent, osmislio je pranje novca kroz cijeli niz fantomskih firmi, obrta. Njih trojica pokreću tri emisije za Mega TV kroz koje će promovirati Zorana kao novog nezavisnog kandidata za premijera Hrvatske. Tu su još i Zoranova supruga – Sara, koja je također pravnica, ali s međunarodnom karijerom (radi na Haškom tribunalu), te Mila – bivši svjetski model s izvanrednom karijerom u marketingu, Jelena – bivša novinarka HRT-a koja je tamo dobila otkaz budući da je Srpkinja. Te još cijeli niz sporednih likova.
Radnje prati njihove odnose koji od početnog entuzijazma prerastaju u konflikte, jer zapravo imaju nespojive interese i ciljeve.
Iako autor tvrdi da izlazak knjige nema veza s aktualnom predsjedničkom kampanjom, neke je paralele nemoguće izbjeći.
Ulomak iz knjige
Donosimo kraći izvadak iz romana koji govori o varljivosti i nepouzdanosti predizbornih anketa:
"U svim je kampanjama koje je do sada pratila kao novinarka naučila da su ankete varljive i da na dan izbora sve može biti drukčije od onoga što su mjesecima pokazivale. Uostalom, kako se te ankete provode? Telefonski. Neka djeca, kako je nazivala studente, i nezaposleni jadnici za mršave honorare obavljaju poslove u call centrima i nazivaju uokolo ljude na njihove kućne telefone. I onda postavljaju sugestivna pitanja koje je sastavio naručitelj. A tko se javlja na telefone? Oni koji su u tom trenutku kod kuće. Ili penzioneri. Ili nezaposleni. Ili eventualno studenti i djeca koja nisu u školi pa sjede doma i uče, a brže dođu do telefona od baka i djedova. Na telefone se ne mogu javiti ljudi koji su na radnim mjestima, jer je zabranjeno zvati po firmama. Jelena nikad nije vjerovala anketama jer zna kako se rade. A znala je i kako se interpretiraju u medijima. Uvijek se u interpretacijama izvlači neka "napetost", izmišlja neka drama da se gleda, prati ili čita. Makar je sve bilo jasno i predvidivo. Uvijek se trebao isfabricirati neki prekid trendova u suprotnosti s očekivanjima. A kojim očekivanjima? Onima koje su prije ti isti mediji interpretirali tako da se napravi "roba". Konačni rezultati izbora uglavnom su joj davali za pravo. Vrlo se dobro sjećala da baš nijedna anketa nije 1999. pokazala da će HDZ izgubiti izbore, a Račan s Budišom pobijediti. A još manje da će se u drugom krugu predsjedničkih izbora nadmetati Mesić i Budiša. Da predstavnik HDZ-a uopće neće proći prvi krug. Nijedna anketa nije govorila da Mate Granić neće ni ući u drugi krug. To bi bila hereza. Letjele bi uredničke i komentatorske glave. S druge strane, kao novinarki ankete su joj idealna roba. O čemu bi svi drvili uoči izbora, palamudili o stanju nacije, razglabali teorije o trendovima, promjenama, iznenađenjima u zadnjim rezultatima anketa... Ankete nisu ništa drugo nego medijska roba. I svi su to znali. I anketari i političari i komentatori, a, bila je uvjerena, i gledatelji. Ali ipak su i dalje svi gledali i pratili objave grafikona. Ma koliko puta bili tendenciozni i na kraju – pogrešni."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....