IN MEMORIAM

URSULA K. LE GUIN (1929. - 2018.) Najveća i najutjecajnija SF autorica svoj je opus započela i završila poezijom

Ursula K. Le Guin
 Gorthian / WIKIMEDIA/CC3
Nije se ograničavala u svome pisanju i to je jedna od stvari koje je čine tako velikom: pisala je poeziju, prozu, eseje, bavila se i prevođenjem. Nije se bojala zalaziti u tuđe svjetove niti stvarati vlastite

Govoriti o Ursuli K. Le Guin jako je lako i istodobno jako teško. Jako lako, jer je u pitanju autorica s toliko nagrada, tako velikim opusom i toliko utjecajna da je doslovno nemoguće zamisliti današnju književnost bez nje. I jako teško, jer je Le Guin svima nama koji smo je čitali ostavila tako bitne tragove da je gotovo nemoguće udaljiti se dovoljno da točno odredimo gdje njezin utjecaj počinje, a gdje završava. Ovo vrijedi dvostruko ako se pritom još bavimo i pisanjem, i deseterostruko ako je to pisanje bilo koje vrste spekulativne fikcije.

Sama Le Guin nikad se nije ograničavala u svome pisanju i to je jedna od stvari koje je čine tako velikom: pisala je poeziju, prozu, eseje, bavila se i prevođenjem. Nije se bojala zalaziti u tuđe svjetove niti stvarati vlastite.

Iako je to možda manje poznato, upravo je s poezijom i započela i završila svoj spisateljski opus: isprva je pisala i objavljivala pjesme zato što za drugo nije imala vremena ni prostora, a na kraju, posljednjih godina, vratila se poeziji jer je, kako je sama rekla, tražila vokabular za pisanje o (osobito ženskoj) starosti: “Definitivno se približavate graničnom području. Granična područja su čudna mjesta.”

Ali ako se netko dobro snalazio u čudnim graničnim područjima, onda je to bila upravo Le Guin. Još od prvih objavljenih pripovijedaka, smjelo je koračala putevima koji nisu bili prokrčeni. Kad je počela pisati svoju najslavniju seriju, onu o Zem­ljomorju, fantasy je u žanrovskom smis­lu bio potpuno izjednačen s Tolkienom, nordijskom mitologijom i zapadnoeuropskim srednjovjekovljem. Le Guin je umjesto toga stvorila potpuno drugačiji svijet, koristeći pritom razne druge kulturalne tradicije, od taoizma do karipskih mitova, istodobno odbacujući svaku jednostavnu crno-bijelu podjelu među junacima.

Na isti način, smiono i originalno, postavljala se prema svakom svijetu koji je stvorila, bio on dalekofuturistički, kao što je to znanstvenofantastični svijet takozvanog hainiškog ciklusa, ili dalekopovijesni, kao što je svijet posljednjeg romana koji je objavila, “Lavinia”, posvećenog Enejinoj ženi, koju je Vergilije “gadno zakinuo” dajući joj, kako je rekla sama Le Guin, “samo stidljivo rumenilo i nimalo karaktera”.

Alternativne zajednice

To zanimanje za nepredstavljene, nepoznate i nepriznate isto je tako uvijek karakteristika njenog pisanja. U formalno iznimno neobičnoj, eksperimentalnoj knjizi “Uvijek se vraćajući kući” (Always Coming Home), na primjer, govori o plemenu Kesh, koje “će možda odživjeti u jako, jako dalekoj budućnosti”, i prikazuje nam njihove pjesme, običaje i legende kao da se radi o etnografskoj studiji (neka izdanja bila su popraćena čak i njihovom glazbom na kasetama ili CD-u), paralelno provlačeći kroz to i priču o sukobu između nekoliko načina života, sve zajedno smješteno u hipotetsku postapokaliptičnu budućnost u kojoj su ljudi prisiljeni pronaći način da prežive.

U jednom drugom romanu, pak, ”Ljudi bez ičega” (The Dispossessed), prikazala je funkcionalnu anarhističku zajednicu koja opstaje na prirodnom satelitu udaljenog planeta čiji se kapitalistički i patrijarhalni sustav održava uz pomoć stalnog ratovanja. Ni u jednom ni u drugom slučaju, valja naglasiti, ove zajednice nisu prikazane kao savršene, nego samo kao alternativne, kao drugačije mogućnosti koje se može zamisliti. Dok današnje distopije (pa i većina onih klasičnih) posežu za negativnošću kao jedinim odgovorom, Le Guin je oduvijek imala hrabrosti potražiti i pozitivne odgovore i predstaviti ih kao moguće, podsjećajući nas da realizam nije moguće pronaći samo u tmini. Kako je sama rekla, problem je u tome što imamo lošu naviku “smatrati sreću nečim prilično glupim. Samo je bol intelektualna, samo je zlo zanimljivo. To je izdaja umjetnika: odbiti priznati banalnost zla i užasnu dosadu bola.”

To, međutim, ne znači da Le Guin nije bila svjesna mraka. Jedno od njezinih najslavnijih djela, kratka priča “Oni koji napuste Omelas” (The Ones Who Walk Away from Omelas) ujedno je i jedna od najpotresnijih kratkih priča ikad napisanih, studija moralnosti koja ne nudi nikakav odgovor, ali postavlja pitanja s kakvima se najčešće izbjegavamo suočiti. Kako je o njoj rekao američki pisac Junot Díaz: “Nikad nije ustuknula pred time kako je tvrdo srce svijeta”. Ali baš zbog toga, tražila je u svome pisanju načine da se odupre toj tvrdoći, vjerujući da je imaginacija koja je sposobna sagledati više od neposredne stvarnosti neprocjenjiva kao oružje. Uostalom, u svome slavnom govoru iz 2014. godine, kad je dobila nagradu za doprinos američkoj književnosti, rekla je: “Otpor i promjena često počinju u umjetnosti. Vrlo često upravo u našoj umjetnosti - umjetnosti riječi”.

Nit istine

Bitno je spomenuti i da je upravo u umjetnosti riječi Ursula K. Le Guin bila među velikanima. Nije samo bila u stanju smisliti zapanjujuće, hrabre i neobične svjetove: bila je u stanju i napisati ih tako da ostanu u sjećanju. Pjesnički osjećaj za riječ, ritam i rečenicu nije odlagala kad bi prešla u prozu, pa ni kad bi zašla u esejistiku. Tako je u kratkom eseju “Nekoliko riječi mladom piscu” napisala: “Pisac je osoba kojoj je važno što riječi znače, što govore, kako to govore. Pisci znaju da su riječi put prema istini i slobodi, i zato ih koriste oprezno, promišljeno, sa strahom, s oduševljenjem”.

To što je većinu svoga beletrističkog opusa koncentrirala u izmještene, drugačije svjetove ne čini Ursulu K. Le Guin “samo” autoricom spekulativne fikcije, iako ona nikad nije imala problema s tom kvalifikacijom - tako dugo dok ostane samo opisna, a ne i vrijednosna. U svome je pisanju uvijek tražila nit istine koju bi mogla izvući na vidjelo, osvijetliti novim i drugačijim pogledima na stvarnost. Da završim još jednim citatom, iz predgovora romanu “Lijeva ruka tame” (Left Hand of Darkness): “Umjetnik se bavi onime što se riječima ne može izreći. Umjetnik čiji je medij beletristika to radi riječima. Romanopisac riječima izriče ono što se riječima ne može izreći”. Mnogi su to pokušavali, i još pokušavaju. Ursula K. Le Guin bila je među rijetkima kojima je to i uspijevalo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 01:01