Umrla je legendarna urednica i novinarka Sonja Braut

Preminula je Sonja Braut, posljednja urednica čuvenog magazina Svijet, koja je radila i u magazinima Mila i Gloria, u Vjesniku te na HRT-u.

"Ostvarena novinarka, neostvarena interijeristica, zaljubljenica u produkt dizajn i sve što osjeti kao lijepo, sanjarka koja često ‘piše’ u mislima, a onda to zametne u nekoj ladici u glavi, radoznala osoba kojoj je ironija štit od banalnosti i sivila", riječi su kojima se opisala u razgovoru za Telegramov Super1, čijom je kolumnisticom postala 2020. godine, nakon dugogodišnje karijere u novinarstvu.

Braut je rođena u obitelji novinara. Njeni majka, otac i očuh bili su novinari.

"...doslovce sam odrasla u Vjesnikovoj kući što mi je u doba bez interneta, mobitela, pa dijelom i bez televizije, punilo glavu informacijama i spoznajama. Bila su mi dostupna sva novinska izdanja, pa i mnoga strana, pa ipak sam umislila da neću krenuti njihovim putem. Zato sam, na čuđenje svih koji su me poznavali, upisala ekonomiju, ali i počela honorarno raditi u Tini gdje sam 1972. objavila prvi ‘pravi’ tekst, te Vikendu, gdje sam od očuha koji se razbolio preuzela nekoliko rubrika", prisjetila se Braut.

Studij je, kako je otkrila, razvlačila jer je nije zanimao. Izabrala je smjer tržišno poslovanje sanjareći da će jednoga dana spojiti pisanje i marketing te se baviti ekonomskim reportažama.

Nakon što je niz godina radila honorarno, 1980. zaposlila se "gdje sam jedino željela – u ženskoj reviji Svijet”.

"Bili smo dobra ekipa, radili smo odličnu reviju, prodavali smo se u danas nezamislivoj nakladi od više od 200.000 primjeraka", rekla je o radu u Svijetu.

Napisala je knjigu ‘Tinejdžeri traže odgovore‘, radila je priloge na tadašnjoj Televiziji Zagreb pod nazivom Tele-Vjesnik.

U razgovoru za Super1 govorila je i o tome kako vidi suvremeno novinarstvo.

"Teror brzine nerijetko rezultira ne samo nepismenim nego i tekstovima bez smisla i s krnjim ili neprovjerenim podacima, copy/paste uradcima nakićenim pridjevima i tobožnjim oduševljenjem koji prikrivaju ne samo neukost ‘izvođača’ već i obezvređuju ono o čemu se piše. Od mojih početaka pa do 2000. i još koje godine svaki bi tekst, osim autora, vidjelo barem još šest pari očiju – od urednika, preko lektora do redaktora, a pisalo se književnim jezikom uz poneku riječ iz žargona samo iz usta sugovornika i uvijek s naglašenim osjećajem za mjeru. Redovito pratim online izdanja engleskih i talijanskih novina pa znam da je ondje i dalje tako, pa mi je to više žao što je kod nas prevladao tabloidni stil", podijelila je.

Bila je posljednja glavna urednica kultnog ženskog časopisa Svijet, koji je u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji bio jedan od nositelja progresivnih društvenih ideja te među prvima otvoreno progovarao o seksualnosti i brojnim tabu temama jugoslavenskog društva.

U razgovoru za portal Cro.hr, progovorila je i o nasilju nad ženama. Na upit o tome zašto vladajuće političke elite ne reagiraju na tu vrstu nasilja, 2018. godine Braut je odgovorila:

"Zbog pretjerane klerikalizacije društva, zbog čega je poželjno i jedino prihvatljivo da žena bude poslušna, da podnosi batine i šuti. Odgojena je generacija mladih žena koje misle da to nije strašno, čak štoviše, da tako mora biti, da je to znak ljubavi i da dolazi u paketu s brakom... Hrvatska postoji četvrt stoljeća i, iz temelja iz kojih smo krenuli – dakle, od razvijene svijesti i praksa ravnopravnosti spolova, trebali smo proći dječje bolesti i pubertet demokratskog promišljanja i života i odrasti, ali mi smo zaostali kao građansko društvo i ponovno smo u pelenama".

Uspoređujući položaj žena u 2018. s onim koji su žene imale za vrijeme Jugoslavije, Braut je kazala:

"Prvo, žene su u Jugoslaviji dobile pravo glasa još 1945. godine, na samom početku života te države. Partija je, osobito prva dva desetljeća, reagirala kad bi se pročulo da je muž nasilnik ili pijanac. Možda to iz današnje perspektive zazvuči grozno, ali i pokazuje da se nije toleriralo nasilje u obitelji. Razumljivo je, s druge strane, da žene ni tada nisu bile posve ravnopravne muškarcima, kao što to u potpunosti nisu niti danas, pa čak ni u "idealnim" skandinavskim zemljama, ali imale su bolji društveni status. Od malena se nikad nisam pitala jesam li ravnopravna ili nisam, ali sam bila svjesna da svi nemaju isti osjećaj kao ja i da treba širiti svijest da svi mi ljudi imamo jednaka prava. U Jugoslaviji je bio donesen i zakon o pobačaju koji je i danas na snazi, a koji je žene spasio od izuzetno bolnih i opasnih ilegalnih zahvata koji su im ugrožavali živote. Pobačaj, dakako, nije i ne bi trebao biti kontracepcijsko sredstvo, ali pravo žena da biraju hoće li biti majke i kada njihovo prirodno ljudsko pravo koje se ne bi smjelo ograničiti".

Ustvrdila je tada i da se ozbiljne sadržaje vezane za seksualnost ne može pronaći u medijima.

"Bojim se da ne, jer je seksualnost ili "prljava" ili "nepoćudna". A trebalo bi biti upravo obratno, jer mediji zaboravljaju da, osim informativne, imaju i obrazovnu, pa i odgojnu funkciju. Oni moraju postavljati pitanja, provjeravati, ali i pratiti što se istražuje, kakva su dostignuća u određenim područjima i popularizirati ono što je vrijedno za cijelo društvo ili neke njegove dijelove", zaključila je.