‘U Srbiji je ilegalno snimljena moja audioknjiga ‘Rupa‘, Na Youtubeu je imala tisuće preslušavanja‘

Engleski prijevod "Rupe" Ivane Bodrožić uvršten je, prema izboru CrimeReadsa, američkog portala specijaliziranog za žanrovsku književnost, među najbolje međunarodne kriminalističke romane 2021. "Rupa" je na engleskom objavljena pod naslovom "We Trade Our Night for Someone Else's Day" u prijevodu Ellen Elias-Bursać.

naslovnica knjige "We Trade Our Night For Someone Else's Day"

Press

"Američko izdanje koje je izašlo u travnju ove godine prvo je strano izdanje. U pregovorima smo s poljskim i francuskim izdavačima, ali s obzirom na tretman koji je taj roman imao nakon objavljivanja u Hrvatskoj, kako je osporavan i prešućivan u različitim medijima, teško je bilo i plasirati ga, s druge strane publika ga je dobro prihvatila i nagradila nagradom čitatelja Balkan Noir. Ako izuzmemo činjenicu da je u Srbiji ilegalno snimljena audioknjiga 'Rupa', dakle ukraden noir roman koji na je na YouTubeu imao nekoliko desetaka tisuća preslušavanja dok smo pokušavali zabraniti distribuciju, mislim da dosljedno živi sudbinu noira i priče koja ga nosi, kriminala i prešućivanja zločina u postratnim tranzicijskim društvima", kaže Ivana Bodrožić.

"Rupa" je autorici uz odlične kritike, čitanost i Nagradu Balkan Noir za 2017., donijela i tendencioznu politizaciju njezina djela, osporavanja, uvrede i napade. Što joj znače uspjesi koje ubire među čitateljima u inozemstvu gdje roman čitaju ljudi neopterećeni hrvatskim kontekstom?

"Puno mi znači jer znam koliko sam uložila u taj roman, koliko mi je bilo važno ispričati kako se nastavlja manipulacija žrtvama rata od strane političkog establišmenta, kako onog većinskog tako i manjinskog, kako se ponovo traumatiziraju i eksploatiraju najoštećeniji, kako u Saboru sjede političari osuđeni za ratne zločine, a kako su mirne reintegracije bile prepuštene ljudima koji su zazivali rat i radovali se padu Vukovara. A kako svi oni, ako su političari, neovisno kojoj strani pripadaju, mogu bez problema i uvijek zajedno, ujedinjeni u želji za moći i novcem. I kako, u konačnici i dan danas, nikoga zapravo nije briga što djeca u našim gradovima pohađaju odvojene škole i vrtiće, što ih se uči da je njihova slučajna nacija mjera njihova identiteta i prethodi svemu. Po izlasku romana osporavalo mu se sve, od teme kojom se bavi pa do književne relevantnost i loše izvedbe. Samim time, ovo priznanje izmaknuto od političkih i inih utjecaja koje vrednuje isključivo književnu i etičku kvalitetu djela zaista me raduje, ali trebalo se strpjeti pet godina."

Ove je godine dobila i Mešu Selimovića za roman "Sinovi, kćeri". Staro je, vječno pitanje - može li književnost mijenjati, pomicati, utjecati na društvo, pogotovo danas kad se živi brzo i čita malo, kad su drugi mediji puno više "konzumirani" od publike? "Vjerujem da može i bude mi nevjerojatno kad čujem same književnike da ponekad to osporavaju i naglašavaju činjenicu da se književnost ne bi trebala ni za što zauzimati nego postojati kao umjetnost za sebe i zbog sebe. Pa da jednom neka knjiga njih nije pomaknula, promijenila, ostavila silan utisak sigurno se ne bi time bavili. Književnost koju pišemo i čitamo neizostavno govori o uvjetima svijeta i društva u kojem živimo, nemoguće je kao ljudsko biće ne zauzeti ikakav stav prema tome, jednako kao što ne možeš ne zauzeti stav prema životu. Vječno pitanje o angažiranoj književnosti za mene ima samo jedan odgovor; ne može angažman pokvariti književnost, to može samo netalentiran pisac, jednako kao što kalkuliranje sa zauzimanjem jasnog stava i pisanje lijepe književnosti je neće učiniti takvom, može je učiniti samo šupljom."

U tom kontekstu - postoji li knjiga koja je u životu bitno mijenjala nju, kako i zašto?

"Niz knjiga, mijenjaju me stalno i na tome sam zahvalna. Teško ih je sve nabrojati, ali evo da izdvojim neke: Primo Levi 'Zar je to čovjek?', David Grossman 'Do kraja zemlje', Jeffrey Eugenides 'Srednji spol', Slavenka Drakulić 'Kao da me nema', Chimamanda Ngozi Adhice 'Amerikana' i mnoge druge."

Ivana Bodrožić kaže da trenutačno piše poeziju, kao "dobro došao odmak od dugotrajne discipline koju sa sobom nosi pisanje romana. Puštam da nastaje prirodno, iako na njoj radim, ali taj rad je uvijek sličniji avanturi nego što si to mogu dopustiti u prozi."

Vodi radionice kreativnog pisanja u Centru za kreativno pisanje, čitateljski klub u Booksi, snimila je i nekoliko epizoda podcasta u jeku pandemije, nedugo nakon što je izašao roman "Sinovi, kćeri", u doba dok nije bilo mogućnosti održavati promocije, razgovarati s čitateljima: "Tada sam osmislila format u kojem sam se s relevantnim sugovornicima bavila temama iz romana, ali na neknjiževni način."

Kakva su joj iskustva s podcastom?

"Vrlo je zanimljivo, pogađa nešto u našoj suvremenosti koja često nema prostora i strpljenja za čitanje, a publika jest željna kvalitetnog sadržaja u smislu razgovora s određenim ljudima na pojedine teme. Važno je pronaći dobar balans između opuštenog razgovora, ali ne površnog, da slušatelji zadrže pažnju i da nauče nešto novo. Voljela bih nastaviti u tom smjeru, dobila sam još neke poticaje sa strane pa ćemo vidjeti dalje."