U nastavku donosimo:
- priču o zajednici blizu Pescare koju potresa zločin i dugotrajni sekundarni traumatski valovi
- fokus na Luciju, fizioterapeutkinju, i njezin zategnuti odnos s kćeri Amandom tik prije pandemijske karantene
- pogled na prešućena mjesta sjećanja poput stijene Vučji zub i sporni komad zemlje oko nekadašnjeg kampa
- uloge pojedinaca i obitelji, uključujući Lucijina oca, planinara Darija i povratke koji otvaraju stare rane
- ispreplitanje intimnih iskustava i stavova zajednice, s naglaskom na prijenos traume kroz naraštaje
Većina tragedija događa se u zajednicama, ali pogađa ponajprije pojedinačne osobe. Primjerice, nedavna smrt 169 osnovnoškolaca, uglavnom djevojčica, u američkom napadu na Iran, za neke je ljude samo broj uobičajenih kolateralnih žrtava, za druge stravičan primjer bešćutnosti suvremenog ratovanja, za treće emocionalno uživljavanje koje izaziva bijes zbog zaumnosti takvog čina itd. Nedvojbeno je ipak najveću tragediju iskusila svaka od tih 169 familija koja je morala pokopati svoje dijete koje je tog jutra spremila za školu ne sluteći da im je to zadnji put. Cijela ta zajednica ubijene djece ostala je traumatizirana, a ne znam postoji li u Iranu psihosocijalna intervencija u zajednici, kao što načelno mi imamo Europsku mrežu za traumatski stres koja bi trebala pomagati žrtvama kolektivnih...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....