Protekle subote pročitao sam njegovu književno-kritičku kolumnu u Jutarnjem listu. Protekle nedjelje, prekjučer, umrla je "njegova malenkost" Igor Mandić (r. 20. XI. 1939.), na brijegu, u bolnici Sveti Duh.
Sintagmu "moja malenkost" iskoristili su prije njega Krleža, Radić i Starčević, pa ipak, povezivat ćemo je prvenstveno s njim. A prvo što pritom pada napamet je: koji je kritičar pročitao više knjiga od Mandića, u bivšoj i današnjoj državi. O njemu su ponešto znali i oni koji nisu čitali knjige i novine u kojima je pisao. Pratili su "fenomenologiju aktualnosti". Jer Mandić je, mimo osnovnog, knjižnog polja, rasno-novinarski vrebao pojavu najvažnijih društvenih fenomena tijekom karijere duge gotovo šezdeset godina (u novinama je počeo objavljivati 1966.).
Hrvatska enciklopedija ističe njegov "osebujni stil" u svim formatima kojima se bavio: u feljtonima, kolumnama, kritikama, polemikama i sociološko-kulturološkim esejima. Posebno se zanimao za masovne medije i "makromitove", o čemu svjedoče knjige: "Mysterium televisionis" (1972.), "Gola masa" (1973.), "Književnost i medijska kultura" (1984.) te "Mitologija svakidašnjeg života" (1976.).
Jednako tako, pisao je zanimljive eseje o gastronomiji ("Bračna kuhinja", sa suprugom Slavicom Mandić, 1989.), o erotici ("Prijapov problem", 1999.) ili pak pionirski esej "Arsen" (1983.), knjigu o feminizmu ("Što, zapravo, hoće te žene?", 1984.). I onda kada je pisao o klasičnoj glazbi ("Od Bacha do Cagea", 1977.) izazivao je svojim provokativnim stajalištima, primjerice o Čajkovskom, javne rasprave i polemike. Njegov "stil" bio je, zapravo, samosvojno stajalište. Tome su, svojedobno, pridonijele televizijske emisije u kojima je pokazivao osebujnost svoje osobenosti. Neke slogove u govoru je kratio i sjajno baratao naglascima. Njegov temperament bio je još vidljiviji. Bio je naš, tako reći prvi društveni analitičar.
Sve nas je, dakako, obilježio njegov "stil" u pisanoj formi. Znao je skeptičnost prema spomenutom ruskom skladatelju izreći "pogrešnim" riječima, konkretno riječju kič, izazivajući uzbunu. Uopće, ono što su zagrebački regrut Hermann Broch ili Vera Horvat-Pintarić ("Od kiča do vječnosti") duljili, Mandić je skratio u otvorenu odbojnost prema svakom kiču, kako socijalističkom, tako i nacionalnom. Za Mandića je kič licemjerje i laž.
Ogledni pokazatelj Mandićevih stajališta je "Kazalo imena" pridodano njegovoj kultnoj kolumni "Notes Igora Mandića", "vjerojatno prvoj personaliziranoj kolumni u hrvatskoj (prethodno i jugoslavenskoj) tekstualnosti" - kao knjiga objavljena je 2007., a izlazila je od 1968. do 1972. u Vjesniku u srijedu, u nakladi od gotovo 300.000 primjeraka. Tu se najčešće spominju prezimena: Krleža, sam Mandić, McLuhan, Shakespeare i Ujević (Tin). Mandić, zato što ga izazivaju čitaoci - polemičari i zato da podsjeti da njegovo mišljenje nije od trenutka, već naprotiv, od kontinuiteta.
Spisateljski ludizam
Druga prezimena ne treba posebno pojašnjavati, možda tek dodati da je stav kanadskog teoretičara (medij je poruka) poticao ne samo kolumnista, već i njegove čitatelje. Konačno, baš je Igor Mandić mnoge od nas upoznao s Marshallom McLuhanom i s tzv. rubnim područjima masovne kulture, koje će tek poslije analizirati Umberto Eco i drugi.
O knjigama je Igor Mandić pisao ustrajno, ocjenjivao je suvremenu produkciju od, tako reći, 1966. sve do prošle subote, ožujka 2022., dakle 56 godina. Neke kritike je objavio u književnokritičkim zbirkama, primjerice: "Uz dlaku" (1970.), "101 kratka kritika" (1977.), "Romani krize" (1996.), "Književno (st)ratište" (1998.) i druge. I ne treba puno duljiti o njegovu kritičkom prosedeu jer dovoljno je uzeti novine od proteklog tjedna. Jasan stav o knjizi prate spisateljska zaigranost i ludizam kakvoga prije Mandića nije bilo, niti bi ga više moglo biti.
Knjiga je vrh sante leda pod kojom je društveni, politički i književni talog. Koliko god može kritičar ju želi zahvatiti što dublje. Premda su Mandićeve ocjene slatko-gorke, objedinjuje ih, zapravo, užitak čitanja i pisanja, i to je njegov najveći doprinos književnosti. Istu strast slijedio je u novinskim i knjižnim stranicama.
Karijera u Vjesniku
Moram ponoviti, Igor Mandić bio je književni i glazbeni kritičar, esejist, feljtonist i polemičar. I dijarist. 1963. diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1966. bio je zaposlen u Vjesniku, djelovao je kao kritičar i kao kolumnist VUS-a te interni recenzent, urednik i autor tekstova u pojedinim izdanjima te, tada velike, "najveće" izdavačke kuće. 1993. -.1995. pisao je kulturološke komentare za Slobodnu Dalmaciju, a 1997. postao je slobodni umjetnik. 2000. bio je glavni urednik dnevnika Vjesnik.
Kolumne iz dnevnika Vjesnik Mandić je objavio u knjizi "Hitna služba" (2005.), a ona je, opet, izazvala polemike. Radilo se, zapravo, o "problematičnim" stavovima prema, primjerice, bombardiranju Beograda. Tako se ponovo našao na meti mnogih "zajedničkih" napada. Popis njegovih "provokacija" i polemika bio bi ovdje predug, ali u osnovi autor nije imao javnog prostora da se brani, bilo u socijalizmu, bilo u demokraciji; jedno vrijeme živio je od pisanja za vodeće beogradske novine. (Bio je član žirija Nina, najuglednije jugoslavenske nagrade za roman.)
Sam je Mandić artikulirao i objavio svoje polemike u knjigama: "Policajci duha" (1979.), "Zbogom, dragi Krleža" (1988.), ili "Za našu stvar" (1999.). Društvenu represiju socijalizma nije razlikovao od iste u demokraciji, njemu je pokazivala zube a on joj je uzvraćao "zubom kritike". U svakom slučaju, Krleža se nije našao među ovakvim i onakvim policajcima duha svojom, već njihovom zaslugom.
Visoka cijena stava
Zaokret u opusu Igor Mandić je napravio 2006. godine knjigom dnevničkih zapisa "Sebi pod kožu". Dogodilo mu se, i njegovoj Slavici, najstrašnije moguće: pisao je dnevnik i probudio se onoga dana u kojem je umrla njegova kćer Ada. Nastavio je pisati knjigu i objavio je. U njoj je razotkrio ranjenog čovjeka kao malo tko drugi u hrvatskoj književnosti. Dijaristički Mandić nije neka druga, već ista osoba, samo što je mogao i morao progovoriti o svojoj intimi. Tako je htio udes, a pisac se bolno mirio s njim. Prvu dnevničku knjigu slijedila je: "U zadnji čas: autobiografski reality show" (2009.), u čijem je podnaslovu naglasio ironiju, blisku prijateljicu. I naposljetku, autobiografski "Oklop od papira" (2014.) i dr.
Što mogu reći, na kraju. Poštovani Igore, u gimnaziji smo čitali vaš "Notes" i učili nepoznata imena i ono što se nije dalo naučiti: ljepotu i šarm pisanja. Još je postojala sintagma "oštar jezik". Za njega ste plaćali visoku cijenu u obadva državno-politička uređenja u kojima ste radili. Bili ste nedodirljivo samosvojni u razmišljanjima, ukazivali na uniformnosti u kojima smo svi živjeli. Ukazivali ste i drugima zašto smo prosječni. Bez dosljednosti čovjek se slabo razlikuje od četveronošca. Ona ostaje u vaših 30-ak knjiga.
Zadnji put popili smo kavu u knjižari u Bogovićevoj 11. II. 2008. Donijeli ste mi "Notes", većinom bijelih, ali i žutih stranica, pomalo "šašavu" knjigu. U jednom trenu ste me upitali: "Hoćete li znati zašto sam objavio ovu knjigu?". I otvorili je na posljednjoj bijeloj stranici, na fotografiji na kojoj vi kucate na mašini, a vaša kćer Ada Mandić (1968. - 2004.) čita vašu knjigu "Nježno srce". Sada je gledam i mislim na vas oboje. Bok.