Tužni Amerikanac bio je Franzenov najbolji prijatelj

ZAGREB - Mit o nesretnom, izmučenom geniju još je od romantizma jedan od najtvrdokornijih. Prije tri godine, tim je umjetnicima pridodan i sjajni američki pisac David Foster Wallace , čovjek koji je u 46. godini počinio samoubojstvo, nakon 20 godina borbe s depresijom. Ovih dana objavljen je njegov nedovršeni roman “The Pale King”, djelo na kojem je radio desetljeće pred smrt.

Moralistička proza

Američki pisac, dijete sveučilišnih profesora filozofije i engleskog jezika, pažnju kritike prvi put je privukao 1987. kad objavljuje roman “The Broom of the System”. Deset godina kasnije izlazi gigantski roman “Infinite Jest” - na hrvatski je preveden samo ulomak - remek-djelo o Americi opsjednutom užitkom, zabavom i samom sobom, nastalo na najboljoj tradiciji američkih postmodernističkih pisaca.

“Književnost treba opisati što to znači biti jebeno ljudsko biće. Želim pisati strastvenu moralističku prozu”, govorio je Wallace.

Kritika je uglavnom bila suglasna, Wallace je dostojni nasljednik Pynchona i DeLilla, najtalentiraniji američki prozaik koji se pojavio u posljednjih 30 godina.

Najutjecajnija američka književna kritičarka Michiko Kakutani 2006. ustvrdila je: “Ako se usredotoči, on može napraviti što god želi. U stanju je biti tužan, smiješan, blesav, apsurdan i dirljiv do te mjere da vam slomi srce. ”. Doduše, Kakutani, kao i većina ostalih kritičara, nije s jednoglasnim odobravanjem dočekivala sve što je pisao, ali kult je još za života bio stvoren.

Naličje priče nije bilo tako glamurozno, a razlog je bio težak oblik depresije, bolesti s kojom se pisac hrvao još od studentskih dana kad je počeo uzimati lijekove.

Bez lijekova

Dvadeset godina terapije uzelo je danak i Wallace je sve teže podnosio nuspojave lijekova. U lipnju 2007. godine poslušao je liječnički savjet i prestao ih uzimati. Bolest se vratila, ali kad je ponovno krenuo s terapijom lijekovi više nisu imali isti učinak. U ljeto 2008. prijavio se za terapiju elektrošokovima.

Nije djelovalo. Par mjeseci kasnije okončao je svoj život. Njegov bliski prijatelj Jonathan Franzen na komemoraciji je ispričao kako ga je kobnog ljeta Wallace zamolio da mu ispriča priču o tome kako će se stvari popraviti. “Odgovorio sam mu: ‘Tek ćeš napisati najbolje tekstove’. Njegova reakcija bila je: ‘Ispričaj mi još jednu priču’”.

Tuga u želucu

Detalji njegove bolesti za života bili su poznati samo najbližima, rijetko je o tome pričao u intervjuima. Čak i takve rijetke, usput izrečene primjedbe, nakon samoubojstva su postale predmetom interpretacija. Poput one kad je na pitanje o tome što znači biti Amerikanac na kraju 20. stoljeća odgovorio: “Postoji neka tuga, osjećaj koji nije rezultat vijesti i aktualnih događanja. Više neka tuga koju osjećate u želucu. Primjećujem to i kod sebe i kod svojih prijatelja, a manifestira se kao neka izgubljenost.”

Treba li nas onda čuditi što se u interpretacije kompletnog opusa, pogotovo “The Pale Kinga”, uvukao višak stvarnosti?

Uostalom, pripovjedač u tom romanu nosi ime Davida Wallace, poreznika koji želi postati umjetnik, a proza tematizira Ameriku poharanu dosadom i besmislom. Wallace je na tekstu radio godinama, ostavivši za sobom niz nepovezanih poglavlja, nacrta likova, napomena, bilješki. Njegova supruga i agent prikupili su te papire i prepustili ih piščevom uredniku i prijatelju Michaelu Pietschu koji je na tekstu radio pune dvije godine.

Prve kritike redom su pozitivne. Kritičari su nježni prema posljednjim rečenicama pisca kojem je vještinu bilo nemoguće osporiti, sviđala se nama manična zaigranost tog tipa proze ili ne. Suglasni su u tome da roman treba pročitati i da nema sumnje u to da ga je trebalo objaviti čak i u nedovršenom obliku.

Naša preporuka hrvatskim izdavačima glasi: malo koji američki pisac zaslužuje prijevod kao što to zaslužuje David Foster Wallace. Bilo što njegovo.