Na svome posljednjem sastanku žiri Nagrade Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo 2012. godine, koje je premijerno objavljeno kod hrvatskog nakladnika, imao je ne tako laku zadaću da od dvanaest kvalitetnih naslova izabere pet finalista koji nastavljaju utrku za ovogodišnjeg pobjednika.
Ispod crte
Žiri koji čine Gordana Crnković, Dario Grgić, Ivan Lovrenović, Teofil Pančić i Jagna Pogačnik (predsjednica žirija) svoju je odluku donio pojedinačnim glasanjem svakog člana i zbrajanjem njihovih bodova, nakon čega se iskristaliziralo pet finalista - Tatjana Gromača s romanom “Božanska dječica”, Damir Karakaš sa zbirkom priča “Pukovnik Beethoven”, Josip Mlakić s romanom “Planet Friedman”, Milorad Popović s romanom “Karnera” te Roman Simić Bodrožić sa zbirkom priča “Nahrani me”. U utrci tako ostaju tri romana i dvije zbirke priča, a žiri, dakako, mora izraziti žaljenje što su neki iznimno kvalitetni i važni naslovi (prije svega roman Daše Drndić “Belladonna” i autobiografski zapisi Semezdina Mehmedinovića “Autoportret s torbom”) u konačnom zbrajanju glasova i argumenata “za dlaku” morali ostati ispod crte onih naslova koji ulaze u finale.
Težak posao
Žiri prozne Nagrade Jutarnjeg lista još jednom želi podsjetiti kako je, unatoč drukčijim očekivanjima, ove godine imao vrlo težak posao među brojnim kvalitetnim proznim naslovima izabrati one od kojih će jedan ponijeti titulu najboljeg. Transparentnih favorita ove godine definitivno nema, niti u javnosti niti među samim članovima žirija, što je jedan od članova žirija prokomentirao riječima kako su u finale ušle “silno različite knjige, ali svaka dobra na svoj način” te će se na sljedećem sastanku, neposredno prije same dodjele, o njima ponovo morati raspravljati “od nule”.
Pet finalista nagrade Jutarnjeg
Tatjana Gromača
Božanska dječica
Fraktura, Zaprešić 2012.
Tatjana Gromača, spisateljica koja je zbirkom “Nešto nije u redu” udarila temelje tzv. stvarnosne poezije, u prozi je debitirala romanom “Crnac”, nekom vrstom iznevjerenog žanra Bildungsromana. Gromača, po profesiji novinarka koja to nije i u svojoj prozi, vlasnica je specifičnog stila pisanja kojeg obilježavaju distanciranost, ogoljenost, preciznost i tendencija da se rukopis ne raspe u brojnim rukavcima, već koncentrira samo na ono bitno. Pri tome je uvijek na vidljiv, ali ne i nasilan način osjetljiva i angažirana u propitivanju prije svega socijalnih trauma društva, s posebnim naglaskom na netrpeljivost prema svima koji su drukčiji, neprilagođeni. “Božanska dječica” kao skup fragmenata koje zapisuje kći, “majčina zapisničarka”, uobličivši na kraju zaokruženu cjelinu, nije (samo) priča o jednoj ženi i njezinoj posttraumatskoj sudbini, kao ni obiteljska kronika u kojoj jedan član podliježe psihičkoj bolesti. Roman je to u kojem se bolest pojedinca promatra i tretira kao općedruštvena bolest, u kojoj je majka samo egzemplar općih mjesta sveopće bolesti mjesta i vremena. Negdje na rubovima eseja, ili barem minimalističke refleksivne proze, ona progovara o zaplašivanjama i zabranama, strahu pojedinca od autoriteta, sputavanju slobode mišljenja i posebice trpnoj poziciji žene u tom i takvom društvu i svijetu. Stilski minimalizam samo je krinka ispod koje se krije mnoštvo emocija, intimnog razotkrivanja i autentičnih mračnih slika jednog vremena i društva.
Milorad Popović
Karnera
Fraktura, Zaprešić 2012.
Crnogorski pjesnik, esejist i bivši boksač napisao je svoj prvi roman koji već sada ima velik odjek u čitavoj regiji. Kritika ga je okarakterizirala kao pisca “historijskog hoda Crne Gore kroz noviju povijest”, a njegov roman “posvetom Crnoj Gori koja nadmašuje crnogorsku dimenziju”. Iz perspektive marginalca, lokalnog boksača, “Karnera” propituje povijesne i identitetske obrate i nove društvene vrijednosti i funkcionira kao romaneskna studija karaktera i društvenih deformacija, politički i ljubavni roman, autoironijska igra sa smislom i društvenom važnošću literature, ali i roman o oblikovanju crnogorskog identiteta u neposrednoj kravavoj prošlosti. Pišući o Crnoj Gori Popović piše i o Hrvatskoj (kao i Albaniji, Makedoniji) i njenoj ratnoj i tranzicijskoj zbilji, što ga čini dodatno zanimljivim hrvatskoj čitateljskoj publici. Karakteristike romana su slojevitost vremenskih tokova, paralelne sudbine, kombinacija realističkog i postmodernističkog pripovijedanja, citatnost, ubacivanje likova iz stvarnog života pod pravim imenima, ali i intrigantna i uzbudljiva priča koja drži čitateljevu pažnju od početka do kraja. Početna kombinacija priče o boksaču Karneri i pripovjedaču i fiktivnom autoru romana Mati Tujoviću širi se na čitav niz likova, društvenih marginalaca, i događaja. Mala, osobna priča od koje Popović polazi prerasta u roman o užasima povijesti, ideloškim lomovima i prijelazima iz jednog u drugi ideološki obrazac te polazi od lokalne priče, ali na svim razinama funkcionira i izvan nje.
Damir Karakaš
Pukovnik Beethoven
Sandorf, Zagreb 2012.
Zbirka priča Damira Karakaša čini svojevrsnu cjelinu s prethodnim zbirkama “Kino Lika” i “Eskimi”. I ovdje se pojavljuju dobro poznati motivi i likovi, od sudionika u ratu, preko ličkih gastarbajtera, do uličnih svirača harmonike. Karakaš je i dalje fokusiran na socijalnu tematiku; siromaštvo, sirove strasti, grubost ili ogrubjelost od životnih uvjeta. U takvome svijetu, dakako, svađe i tragedije jednostavno se podrazumijevaju, dok rijetki svijetli trenuci uglavnom ostaju tek trenuci ili ih pripovjedač namjerno ostavlja u formi otvorenih završetaka. Naglasak je u Karakaševim pričama na atmosferi čija se uvjerljivost i oštrina postiže ogoljenim, minimalističkim stilom. Karakaševa je zbirka vrlo precizno komponirana, često s neočekivanim točkama obrata koje mijenjaju perspektivu, a priče u cjelini lišene su svakog viška. Karakaš odlično vlada zakonitostima kratke priče koje se baziraju na ekonomičnosti izraza, stilskoj ogoljenosti koja priče svodi na dijaloge i naznake atmosfere, tek s pokojim zametkom opisa, riječju sve je kratko i jasno, ali i vrlo dramatično, uvijek s krajem koji poentira priču, često neočekivano tragično, bizarno ili pak otvorenim završetkom. Karakaš je talentiran autor kratkih priča, jakog naboja i velike energije i tema u kojima je posve originalan i bez konteksta i ova ga zbirka potvrđuje kao autora funkcionalnog minimalizma, koji zna biti itekako dramatičan.
Josip Mlakić
Planet Friedman
Fraktura, Zaprešić 2012.
Josip Mlakić u suvremenu je prozu ušao ratnim romanom “Kad magle stanu” koji je do danas ostao jedan od najvažnijih naslova toga proznog modela. Glavne teme njegovog pripovjednog opusa, bez obzira na sadržajne i formalne odmake, do sada su bile Bosna i rat. No, njegov roman “Planet Friedman” nova je etapa u pripovjednom opusu, prije svega izborom žanra koji je ovaj put - antiutopija. Taj je žanr, očito, jedan od puteva kojim kreće posttranzicijska domaća i regionalna proza, u toj i takvoj formi nalazeći okvir za frustracije pojedinca u radikalnom liberalnom kapitalizmu. Suvereni pripovjedač koji čvrsto drži sve konce u svojim rukama, ponudio nam je priču iz možda ne tako daleke budućnosti u kojoj planet Zemlja kao takav više ne postoji. Svijet je podijeljen na zone, sa strogo određenim statusnim i svakodnevnim pravilima i granicama. Gerhard Schmidt, liječnik iz elitne zone A, u jednom trenutku sa svojom “štićenicom”, slavnom atletičarkom Paulom Bolt po zadatku odlazi u druge zone. Početni zadatak polako i sigurno postaje vlastiti izbor, a na tome putu Schmidt će spoznati brojne prave istine o tome kako funkcionira svijet u koji je do nedavno vjerovao. Na tome putu veliku i ključnu ulogu imaju upravo knjige. One su, naime, zabranjeni i izumrli proizvodi prošlog vremena, baš kao i bilo kakve emocije osim onih sintetički izazvanih. “Planet Friedman” koji je Mlakić začinio aluzijama na slavna imena čitateljeve sadašnjosti i tipičnim SF detaljima, zapravo je poprište ljudskih drama i preobražaja, jakih pojedinaca koji ne pristaju na stroga i neljudska pravila sustava.
Roman Simić Bodrožić
Nahrani me
Profil, Zagreb 2012.
Nova zbirka priča Romana Simića Bodrožića na neki način potvrđuje sve ono što je kritika već izrekla o tome piscu govoreći o prvim dvjema zbirkama. Simić Bodrožić obrazovan je i “elegantno drukčiji” prozaik koji se dobro nosi s različitim stilovima, pripovjednim perspektivama, pa i pročitanom lektirom. Polazište njegova pripovijedanja su emocije, “stvari srca”, dakle onaj sklizak i opasan tere(t)n na kojem, u životu kao i u tekstu, nema puno prostora za pogreške i popravke. U novoj se zbirci među “dvoje” useljava “treći”, dijete, s kojim ostaju zauvijek povezani u roditeljskom odnosu, jednom od najkompliciranijih međuljudskih odnosa čije nijanse, ljepote i užase nastoji osluhnuti i zabilježiti ovaj pisac. Roditeljstvo u ovim pričama, koje svakako i neiskriveno proizlaze i iz osobnog piščevog iskustva, nije svedeno na idilične sličice, dapače, ono mijenja, komplicira, produbljuje, straši, pa i hrani međusobne odnose. Kao likovi se tu pojavljuju iscrpljeni roditelji male djece, samohrane majke s kćerima tinejdžerkama, očevi koji šutke promatraju nevolje svojih odraslih kćeri, problematizira se majčinstvo i očinstvo... Svi su oni, ti likovi, uhvaćeni u mrežu prošlosti i sadašnjosti, usamljenosti i znakovite šutnje, strepnji i strahova, ponekad i u svoje prazne živote, ali i “puna srca”. I sve se u tom krugu roditelja i djece doista ne svodi samo na “voli ga, nahrani ga”, a sve ostalo spada u dimenziju onog nevidljivog, neizrečenog, prešućenog, a upravo tu stupa na teren ovaj pripovjedač koji zna osjećati, ali i promatrati.