Tko je ‘stvorio’ bagdadskog Frankensteina

Ahmed al-Saadawi (r. 1973), irački romanopisac, pjesnik, scenarist, ratni reporter BBC-a i dokumentarist, započinje svoj roman administrativnim stilom: “Strogo povjerljivim - Konačnim izvješćem”.

Napisalo ga je posebno istražno povjerenstvo, “što ga čine članovi iračke sigurnosne i obavještajne agencije i promatrači vojne obavještajne službe SAD-a”, koje je razmotrilo rad Odjela za motrenje i progon. “Pokazalo se da je djelovao ‘mimo svojih ovlasti’, od uspostave Privremene koalicijske uprave u travnju 2003. do trenutka započinjanja istrage”. Ili, od početka Iračkog ili Drugog zaljevskog rata koji likovi romana doživljavaju kao američku okupaciju. Njegovi kratko ošišani agenti rade što hoće, a iskorištavaju astrologe, među inim.

Pripovijedanje, u prijevodu glasovitog arabista Daniela Bučana, seli se na staricu, “luđakinju” Elishwu, “znanu kao Umm Daniel, to jest Danielova majka”, iz Ulice 7, u bagdadskoj četvrti Batawin.

Vozila se u autobusu prema crkvi svetog Odisha ili Odiša - Bučan koristi obje grafije - kada je eksplodiralo “dvije stotine metara iza nje”. “Možda će gorki okus iščeznuti kad se u crkvi sv. Odiša pričesti, kad na telefonu čuje glasove svojih kćeri i njihove djece.” Nazivala je kći Matilda, iz Melbournea, na mobitel oca Jozije; oba dvije kćeri emigrirale su u Australiju, tijekom spomenutog rata.

Otac vodi “sirjačku” crkvu. Ajsori (ili Asirci, odnosno Sirjaci) semitski su narod, “navodno akadskog podrijetla, naseljen u Iraku” i drugdje. Većina kao glavni jezik ili drugi jezik, pored arapskog, govori novoaramejski asirski, “koji ima mnogo dijalekata”, prepisujem od prevoditelja. No, Elishwa je manjinka, vezana za uspomenu na sina Daniela, koji je u “onome” ranijem ratu poginuo. Čeka njegov povratak.

Kavana, čaj, pa tajna služba, redakcija tjednika, vlasnik i novinar, to jesu glavni protagonisti i mjesta romana. Kao i predrasude.

“Dvije su osobe bile sigurne u to da starica Elishwa nema nikakvih posebnih moći, da je naprosto luda žena”. Prva je bio trgovac nekretninama i vlasnik agencije “Rasoul” Faraj, koji je želio kupiti Elishwinu kuću, a druga njezin prvi susjed Hadi, trgovac otpadom, koji je stanovao u ruševnoj kući pored njezine.

Od inicijalne eksplozije stradao je i hotel “Ouruba” Abu Anmara, kao i Farajeva agencija. (Faraj će hotel kupiti, zato što ga siromašni vlasnik ne može obnoviti.) Potresla je stakla na kavani Egipćanina Aziza. U njoj Hadi stoluje, priča lažaste priče koje slušaju novinari, kao Mahmoud al-Sawadi, koji je doselio u Bagdad prije godinu dana; živi u Ourubi. (Poslije će preseliti u skuplji hotel.) Njemačka novinarka konstatirala je da je staretinar “ukrao” jednu priču iz filma Roberta de Nira.

Vlasnik tjednika Al-Haqiqe u kome al-Sawadi radi, zove se Ali Baher al-Saidi i zaobilazi jeftine kavane. On je ideal tom mladiću od 23 godine - na stranu sada situacija u novinskoj redakciji. Saidi će ga imenovati glavnim urednikom, a on će se zaljubiti u njegovu prijateljicu Nawal. Saidi je prijatelj brigadira Majida, ravnatelja Odjela s početka. Služba će ga optuživati da je ukrao 13 milijuna dolara.

U “koalicijsku” svakodnevicu pisac Ahmed al-Saadawi, samoironično i čudesno utkao je zapadnjačku ikonu, Frankensteina. Tako je, naime, novinar al-Sawadi nazvao jedan svoj članak, pa ga je Pisac preuzeo za naslov romana. Naime, Hadi je poslije eksplozije našao na ulici nos i pažljivo ga odnio doma. Ondje je držao leš sastavljen od dijelova tijela raznih žrtava nekoliko eksplozija.

Prišio mu je nos, koji je falio licu. No, kada se vratio iz kavane, nije ga bilo. Oživio je, pa prešao Elishwi, koja je u njemu vidjela mrtvog jedinca. Ova novotvorina romantizma, koju je sročila Mary Shelley u vili Diodati, u Ženevi, kao odraz svojih tragičnih udesa, postala je odraz iračke svakodnevice. Autentični “koalicijski” trojanski konj.

U Bagdadu se živjelo od jedne do druge eksplozije auto-bombi. Ubojstava se pripisivala nepoznatom ubojici, Bezimenom, odnosno novinskom, “žutom” Frankensteinu. Bezimeni je Hadiju priznavao neka ubojstva, prozvao ga ocem i vraćao mu se. Problem je bio kada su se raspadali neki dijelovi njegova tijela; Hadi bi našao druge i “zamijenio” mu propale. Postavljalo se pitanje pripadaju li žrtvama ili krvnicima, pa se ispostavilo da je to manje važno, ionako pripadaju okupiranom Iraku. Istovremeno, antikvar Hadi širio je slavu Bezimenog po kavani.

“Ja sam poput ovoga snimača što ga je novinar dao mome ocu, bijednom trgovcu starim stvarima”, rekao je Bezimeni u svojoj ispovijedi. “Hoću li ispuniti svoje poslanje? Ne znam. Ali ću u najmanju ruku pokušati biti primjer osvetnika - osvetnika što osvećuje nevine čija je jedina zaštita emocija njihove duše koja se teži obraniti od smrti, zaustaviti je.” Bagdadski Frankenstein postao je Robin Hood u američkoj šumi.

Brigadir Majid i njegovi poletarci tražili su ga posvuda. Kada su “otprdili” u ropotarnicu, došli su drugi. Bacili antikvara Hadija u uze, optužili ga za sva ubojstva Bezimenoga, za pravo bezimenih. Slučaj riješen. Brbljavi lažljivac ispaštao je za sve svoje i naše maštarije.

Na kraju, moram spomenuti Nabua, Elishwina mačora. Morala ga je ostaviti kada je krenula s unukom Danijelom u Australiju. Pristala je otići zbog životnosti unuka, a ne zbog nagovaranja dviju kćeri. Tako se Faraj dočepao njene kuće, a Hadi pokućstva i malih stvari, skupa s ostacima slike sv. Jurja koji probada zmaja. Starica je izrezala svečevu glavu i ponijela je na let za Melbourne. Frankenstein još luta u noći.