MONOGRAFIJA O KULTNOM BANDU

THE CLASH Romantici čije bi ideje trebale ući u školski program

 Wikipedia
Poštenje je jedan od glavnih razloga zašto ljudi i danas obožavaju The Clash. Bili su protiv izrabljivanja bilo koga, protiv represije države, kapitala te nasilja pojedinaca

Dragi Batty, kako si? Ne brini, tip na razglednici nema ništa sa mnom, samo sam mislio da bi htio vidjeti kako izgleda tipičan škotski pas. Nije nešto, ha? Vidimo se uskoro, puno te voli tvoj gazda”, sadržaj je jedne od razglednica koje je Topper Headon, bubnjar The Clasha, s turneja slao svom voljenom psiću Battyju. S druge, mnogo ružnije strane ljudske prirode, Headon je razvio demonsku ovisnost o heroinu i kokainu zbog čega je bio izbačen iz The Clasha, a što je ubrzo dovelo do kraha benda. Ovaj “štiklec” iz monografije “The Clash” i života Toppera Headona, jazz bubnjara koji je završio u punk bendu i jedinog člana tog sastava poniklog u sređenoj građanskoj obitelji koja je od malih nogu podupirala njegovu želju da postane bubnjarem, samo je jedna od kontradikcija na kojoj je počivao artistički i svaki drugi intenzitet The Clasha.

Roditelji glazbenika

Primjerice, Joe Strummer, rođen u Turskoj 1952. godine, bio je sin niže rangiranog karijernog diplomata indijskog podrijetla, ali nikako nije trpio autoritete pa je u vrijeme uspona The Clasha postao simbol bunta protiv političkog i ekonomskog establišmenta Velike Britanije i kapitalizma u cjelini. To je ostao do danas. Učitelj generacija i generacija mladih ljudi koji nije podnosio učitelje svoga doba. Paul Simonon, pak, bio je filmski upečatljiv lik koji je znao kako treba izgledati na pozornici, ali i koji, prema vlastitom mišljenju, nikada nije dovoljno dobro naučio svirati bas gitaru, premda se osobno s time nikada ne bih složio. Micka Jonesa je odgojila baka Židovka, a više se trudio biti kicoš nego ozbiljan gitarist, premda je bio vraški talentiran, ne samo kao glazbenik nego i kao autor pjesama. Užasno simpatičan lik, barem je takav dojam ostavio na mene kad smo ga kolega Arsen Oremović i ja po Zagrebu vodili kupovati hrvatske i ex-YU punk LP ploče za njegov muzej o punku.

“Dio punka je zaborav svega onoga što si znao od prije. Bili smo skoro pa staljinisti zbog načina na koji smo odbacivali svoje prijatelje, sve što smo znali i način na koji smo svirali prije toga u mahnitom pokušaju stvaranja nečeg novog, što u to vrijeme nije bilo lako. Bili smo vrlo rigorozni, praktično smo bili ludi, kompletno i sasvim ludi”, objašnjava Strummer kako su i zašto počeli The Clash te dodaje da je “ Bernie ( Rhodes, menadžer The Clasha - op.a.) bio taj koji nam je rekao da pišemo o onome što poznajemo, primjerice o stanju u zemlji, nedostatku obrazovanja, besperspektivnosti ili izgrađivanju sebe u lošem društvu. I da nas Bernie nije upoznao, mi bismo se svejedno našli. Ali mislim da bez njega ne bismo bili u stanju ići zajedno u istom smjeru. On je bio mudra glava, a mi smo bili svežanj dinamita koji se mogao razletjeti u bilo kojem pravcu”.

Nadalje, a o tome svjedoče izjave aktera, fotografski i drugi likovni materijali ove obimne i bogato opremljene monografije, The Clash je od početka spajao naizgled nespojivo. Punk i reggae, crno i bijelo, vizualnost špageti-vestern bandita, ljevičarskih revolucionara, pa čak i gangstera iz doba prohibicije s vrlo jasnim političkim porukama i socijalnim naukom, militantnost s antimilitarističkim porukama, apel na odbijanje poziva za regrutaciju jer nema te države i tog sistema zbog kojeg valja “ubiti ili biti ubijen”, ali i apel da se uzme oružje ako ti na vrata bane policija te razmišljanje prema kojem policajci i lopovi na ulicama oružjem podjednako zastrašuju građane premda su i sami često pozirali s revolverima. Zvuči jebeno poznato i u ovoj, našoj, hrvatskoj zbilji, zar ne? Ovako nasumično nabacane kontradikcije, koje možete i sami iščitati iz fotografija i teksta monografije, mogle bi navesti da je The Clash bio zbrkan bend čiji članovi nisu znali što su zapravo htjeli, no istina je posve drugačija.

Strummerov brat

Mentalni sklop, odnosno “ideologija” The Clasha, ma koliko počivala na kontradikcijama, posve je jasna i trebalo bi je predavati u školama. Oni su bili protiv izrabljivanja bilo koga i s bilo čije strane, protiv represije države, kapitala i nasilja pojedinaca, veliki radnici, borci za pravdu i jednakost pred njome. Jones je Strummera zvao “poštenim čovjekom” i to poštenje jedan je od razloga zašto ljudi i danas obožavaju The Clash, baš kao i Springsteena koji je po mnogočemu Strummerov brat po oružju i uvjerenjima.

Vrhunski stilisti

Strummer je pak na kritike da su The Clash oličenje “ljevičarske paranoje” odgovarao da je bolje “biti paranoičan nego patetičan” jer “od rane sam dobi uvidio da je autoritet sustav kontrole koji nema nikakvu mudrost i da to nije odnos nego nešto čega se treba riješiti”. Na koncu je ispalo da Strummer nije bio paranoičan nego da je njegov “bullshit detector” rano otkrio neke stvari koje kusamo već četvrt stoljeća, odnosno anomalije koje rastaču suvremena demokratska i kapitalistička društva, ali i da je do smrti ostao nepopravljivi optimist koji nikada nije gubio vjeru u ljude.

Može se reći i da su The Clash bili romantici, često i sitni prijestupnici, ali i vizionari koji su bolje od suvremenika obrađivali realnost, predviđali budućnost i učili ljude da razmišljaju svojom glavom te da stalno budu protiv, kao Marlon Brando u filmu “Divljak” kad na pitanje jedne djevojke “protiv čega se bunite?” odgovara glasovitim protupitanjem “što nudiš?”.

Rekao bih da je to bio i moto The Clasha jer u svijetu u kojem su svirali, a tako je i danas, doista nije teško naći razlog da se bude protiv - države, religije, vojske, policije, nazadne desnice, jalove ljevice, izrabljivača, fašista, rasista... Kad smo već kod Branda čiji je film “Divljak” uvelike inspirirao rock’n’roll, posebice rockabilly subkulturu, valja reći i da su The Clash rano počeli usvajati sličnu ikonografiju da bi pred kraj karijere koketirali s rapom koji se tek pomaljao na ulicama New Yorka. Zapravo je nevjerojatno kako su The Clash u samo pet godina aktivne diskografske karijere od punka s kojim su počeli u svoju glazbenu galaksiju “posaugali” reggae, dub, ska, rockabilly, rhythm & blues, jazz, soul, funk i rap.

Bili su nadasve veliki eklektici i vrhunski stilisti s nevjerojatno moćnim sadržajem. Nikada stati, uvijek raditi i stalno se mijenjati drugi je važan moto The Clasha koji proizlazi iz ove monografije. No, taj moto ih je na koncu “ubio”, više nego Headonova ovisnost, jer unutar pet godina diskografske karijere The Clash su objavili 16 strana vinilnih LP ploča i 17 singlova od kojih većina u vrijeme objavljivanja nije završavala na albumima. Usto, gotovo su neprestance bili na turnejama i to je moralo uzeti danak.

I sami članovi benda u knjizi, bez imalo veličanja sebe i svog rada, ističu kako bi The Clash vjerojatno opstali da su negdje u doba izlaska albuma “Combat Rock” znali stati sa snimanjima i turnejama te pustili Toppera da se očisti od narkotika, a ne ga zamijenili s jednim od svojih prvih bubnjara, Terryjem Chimesom. Takvo kočenje smirilo bi narasle tenzije između Strummera i Jonesa, a The Clash bi možda opstali do Strummerove smrti i objavili još albuma. Kako bi ti albumi zvučali nikada nećemo doznati, ali pri kraju knjige svi članovi The Clasha, čak i s vremenskim odmakom, tvrde da bi učinili isto. Naravno, s istim vremenskim odmakom postali su svjesni da je “kraj stigao kad je Topper smijenjen”. “Uneredili smo originalnu postavu, minutu nakon odlaska Toppera to je bilo šepanje prije konačne smrti. Beznadno”, zaključuje Strummer.

Cijenili su Stonese

Headon smatra da nikako ne bi mogao drugačije. “To je bilo najbolje vrijeme mog života, a ispričao bih se za probleme koje sam uzrokovao bendu. Ali mislim da bih, kad bi se to opet dogodilo, napravio istu stvar”. Simonon je rekao da “ako bih sve mogao opet učiniti, ne bih ništa promijenio”.

Može se i tako gledati na cijelu stvar. The Clash su u pet godina diskografske karijere na istoimenom debiju, drugom albumu “Give ‘Em Enough Rope”, dvostrukom “London Callingu”, trostrukom “Sandinisti” i finalnom “Combat Rocku” te nizu singlova koji su kasnije završavali na albumima poput “Black Market Clash” - album “Cut The Crap” nema veze s onim što se smatra grupom The Clash - napravili toliko toga da je gotovo pa izlišno maštati o tome što su sve mogli učiniti da su potrajali duže. Upravo zbog te sabijenosti albuma, koncerata, singlova i važnosti svega onoga što su u kratkom roku imali poručiti glazbom, stihovima, stavovima i imidžem The Clash su, osim The Beatlesa, bez premca u popularnoj glazbi. Nitko u tako malo vremena nije načinio tako mnogo kao The Clash od 1977. do 1982.

Priča o najvećim rock’n’roll buntovnicima, uz Stonese koje su cijenili i kad su išli đonom na njih, ostala je rezonirati do danas. Baš poput žica Strummerova Telecastera i Jonesova Gibsona, Simononovih bas dionica i Headonovih bubnjeva.

Još neke važne knjige o bendu

Monografiju “The Clash”, s izjavama Strummera, Jonesa, Simonona i Headona te s obiljem fotografskog materijala, svaki bi štovatelj benda morao uzeti u ruke. Ipak, uz nju valja pročitati i knjige “Joe Strummer and the Legend of The Clash” K. Needsa te “Redemption Song: The Ballad of Joe Strummer” C. Salewicza kako bi se stekla još dublja slika o grupi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 01:31