ZBIRKA PRIČA

Tanja Mravak: Briljantni fragmenti svakodnevice

ZAGREB - U književnoj godini žena, na samom kraju, pojavila se zbirka priča Tanje Mravak (1974.) “Moramo razgovarati”, pravi mali biser kratkopričačke prakse. Tanja Mravak, zaposlena u splitskom Centru za autizam i ranije je bila zapažena kao autorica kratkih priča koje je objavljivala u časopisima i zbornicima, osvajala nagrade i apostrofirana kao “cura koja obećava”.

No, knjiga je ipak knjiga, a na nju je Tanja Mravak, kao i oni koji su je zapazili, ipak čekala neko dulje vrijeme.Kada se pročita zbirka “Moramo razgovarati”, zapravo, gornja bi se teza mogla i postaviti na sljedeći način - Tanja Mravak knjigu nije objavila dok nije bila sigurna da je ona jednostavno savršena! Riječ je, naime, o rijetko zaokruženoj, izbrušenoj i dorađenoj zbirci u kojoj je baš sve na svome mjestu i u kojoj nema praznog hoda, gotovo da nema niti jedne bespotrebne ili manjkave rečenice.

Dostojna najvećih

Tanja Mravak teško da se može uspoređivati s bilo kojom poetičkom frakcijom domaće proze, ona ne piše o “velikim” temama niti se uklapa u nekakve rodne podjele, ne piše o temama atraktivnim “na prvu loptu”, ako se baš mora, ona se može uspoređivati s najvećima, Carverom na primjer, ali opet bez ikakve svjesne želje i namjere za epigonstvom.

Njezine priče, briljantni mali fragmenti svakodnevice u kojoj likovi ne uspijevaju doprijeti jedni do drugih i čiji se glasovi gube po kutovima zagušljivih stanova, liječničkih čekaonica ili policijskih postaja, priče su o nesporazumima koji su se dogodili puno prije nego što je priča počela. Ono što Mravak itekako dobro zna jest što je forma kratke priče ili još preciznije što ona nije, a nije skraćeni roman. Zna i što i kako s takvom formom, kako je “napuniti” precizno ocrtanim karakterima, sjajnim, lokalno jezično obojenim dijalozima i događajima koji su utišani do razine minimalizma, još uvijek dovoljno rječitog i znakovitog da čitatelja posve osvoji i uvuče u mikrosvjetove priča.

Prigušene emocije

Njezini su likovi “obični ljudi”, a njihovi “nesporazumi” obične male stvari poput svađa oko odlaska na plažu, registracije auta, posjeta bolesnom ocu, ali njihov je “podtekst” puno mračniji i snažniji od prve razine koja se u njima iščitava. A taj se podtekst tiče hrvatskog patrijarhalnog ustroja obitelji, nasilja iza četiri zida, ali i komunikacijskog nesporazuma. Tanja Mravak majstorski se nosi s prigušenim emocijama, pritajenom aluzivnošću, ambijentalnošću posve ogoljene “scenografije”, utišanim humorom i mnoštvom dijaloga iza kojih uvijek postoji neka opaka i zlokobna šutnja, ono neizrečeno ili ono što se prešutjelo.

Od prve priče koja tematizira “audizam”, do posljednje koja nagovještava titraje koje smo samo slutili i koji se prebacuju negdje izvan dimenzija same priče, priče Tanje Mravak pozivaju na razgovor, plijene izbrušenim stilom i podsjećaju na to kako smo skoro već i zaboravili što to razlikuje pisca od foliranta. “Moramo razgovarati” nije nimalo vesela knjiga, dapače, u njoj se skrilo toliko mnogo tuge, umora i neizgovorenih riječi, no nakon njezina čitanja osjećate se istinski sretno. Zbog toga jer je napisana.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 21:29