PRVA KNJIGA IVANE ROGAR

'TAMNO OGLEDALO' Priče o mračnom licu običnih ljudi

Autorica završetke svojih pripovijesti zavija u plašt bizarnosti što stvara gotovo trilerski potencijal

Radost čitanja uvijek je još veća kad paralelno s dobrim književnim tekstom otkrivamo i neko novo autorsko ime, književnog debitanta s potencijalom koji obećaje puno više od prvog i jedinog susreta.

Upravo mi se to dogodilo sa zbirkom priča, poslovično zanemarenijim i podcjenjenijim žanrom od onog romanesknog, mlade autorice Ivane Rogar (rođene u Zagrebu, 1978). Premda već neko vrijeme vrlo aktivna kao urednica, autorica (poezije i proze) u književnim časopisima i prevoditeljica, ta diplomirana komparatistica i anglistica tek je nedavno objavila prvu knjigu, znakovito naslovljenu “Tamno ogledalo”.

Nekoliko je razloga zbog kojih je sintagma “radost čitanja” upotrijebljena na samom početku teksta o ovom književnom prvijencu, i to ne kao eventualni marketinški mamac, već doista iskrena opaska o onome što se u njezinoj knjizi otkriva nakon prve pročitane priče.

Prije svega, Ivana Rogar ispisuje formalno dotjerane i znalački dozirane i zaokružene pripovijesti, finog stila koji u svojim pozadinskim slojevima svjedoči o mnoštvu dobre, pročitane literature koja je u njima nenametljivo sublimirana.

Ona, također, ne dekonstruira i ne bježi od onoga što bismo nazvali klasičnom, čak i pomalo “starinskom” pripoviješću i nimalo se ne prepušta aktualnim proznim trendovima, koji su navodno u modi i navodno jako čitani.

Ona, jednostavno, vraća dignitet onome zbog čega smo čitali i, recimo, zavoljeli neke od klasika svjetske i domaće pripovijesti, a teme kojima se u njima bavi možda nisu bučne i bijesne kako smo u posljednje vrijeme navikli od domaćih pripovjedača, ali su istovremeno više nego indikativne ne samo u aktualnom trenutku, nego i mnogo šire.

Likovi ovih priča vrlo su često mladi, obrazovani ljudi, studenti, profesori, pisci, glazbenici klasične naobrazbe, dakle pripadnici nekog potencijalnog građanskog sloja koji se kreću “atraktivnim” zagrebačkim lokacijama, od Gornjeg grada, Opatičke ulice ili Ilice, po samačkim ili obiteljskim stanovima, fakultetskim predavaonicama i glazbenim školama.

U tome smislu Ivana Rogar ne uklapa se u šprancu po kojoj, da bi se pisalo o raznoraznim devijacijama i uhvatilo “duh vremena”, moraš sići isključivo u donje slojeve socijalne ljestvice i zaroniti na dno da bi vidio kako je na površini. U svijetu je Ivaninih priča sve naizgled normalno, odlazi se na studentske tulume, svira se klavir i kupuju novi stanovi, no pripovjedačicu zanima onaj trenutak kada se njezini likovi pogledaju u tamno ogledalo koje razotkriva ono nevidljivo - predrasude, okrutnosti, bešćutnosti, malograđanštinu, obiteljsko nasilje, u svome izvornom ili metaforičkom obliku koji se širi poput ogavnih, crnih kukaca već u prvoj priči ove zbirke.

Svijet “Tamnog ogledala” na prvi pogled djeluje posve normalno i bezazleno, ali upravo zbog toga trenutak u kojemu netko zatvara vrata pred žrtvom, mrtvom majkom ili dvjema lezbijkama na odmoru, djeluje još okrutnije i mračnije, jer je to trenutak u kojem postaje i ostaje jasno kako je to tama koju nosimo u sebi i koju ne može izmijeniti ili izbrisati ništa izvanjsko. Ivana Rogar svojim pričama zaviruje u intimu likova, ne štedeći ih i ne pokušavajući za njihove reakcije pronaći opravdanje izvan njih.

Oni su ljudi koji imaju svoje svijetle i svoje tamne strane, koje izlaze na vidjelo u neobičnim i kriznim situacijama. Sve je uobičajeno i svakodnevno, a samo trenutak kasnije bolesno i čudno i tu je priči kraj, nema kontekstualiziranja, objašnjavanja, vaganja, opravdavanja, u čitatelju ostaje samo hladna i mračna slika koja u sebi uvijek ima nešto tajanstveno, neizrečeno i samim time pomalo provokativno.

Autorica je sklona završetke svojih pripovijesti zaviti u plašteve bizarnosti i zagonetnosti i upravo to stvara nekakvu unutarnju napetost, gotovo fantastični ili trilerski potencijal. Načelno “Tamno ogledalo” pripovijeda o životu i smrti, ljubavi i mržnji, povjerenju i nepovjerenju, a u mreži tih “velikih” tema koprcaju se i hvataju brojni indikatori malih, ljudskih priča i reperkusija koja suvremeno društvo ostavlja na pojedincima čija tamna, ali neminovna strana ponekad iznenadi i izbezumi i njih same.

Ivana Rogar svakako je autorica koja je ovom knjigom pokazala puno više od tipičnog potencijala i energije prve knjige, najmanje što se može reći jest da je to jedna od boljih knjiga pripovijesti objavljenih u posljednje vrijeme.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 12:41