PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ

Svoje srce poklonio sam Modesty Blaise, a onda mi je u grudni koš provalila Antigona

Nitko poslije Sofokla i poslije Antigone nije na tako brutalan i strašan način iskazao svu nečovječnost države. Da sam anarhist, Antigona bi bila na mojoj zastavi

Ovaj čitatelj nije monogaman. Svoje srce poklonio je lijepoj i crnookoj Modesty Blaise, a onda mu je, u drugom razredu gimnazije, svom silinom u grudni koš provalila Antigona. Ona Sofoklova, pa godinama zatim Antigona Jeana Anouilha i na kraju Antigona Bertolta Brechta. Scena iz Sofoklove drame, koju su, zatim, drugi preuzimali i prepravljali, uglavnom je ublažavajući, u kojoj Antigona kralju Kreontu izlaže zašto je prekršila njegovu smrću zapriječenu zabranu da sahrani brata, najdramatičnija je dramska i književna scena za koju on, čitatelj, do danas zna. Scena na kojoj se, ali u istom trenutku, ruši ono što čovjeka čini čovjekom i ono što državu čini državom. Nitko poslije Sofokla i poslije Antigone nije na tako brutalan i strašan način iskazao svu nečovječnost države. Da sam anarhist, kao što sam u pubertetu i u vrijeme prvih albuma Pankrta mislio da jesam, Antigona bi bila na mojoj zastavi.

Kći Edipa i Jokaste, doživjela je da joj se braća pokolju u dvoboju. Naravno, poklali su se oko vlasti. Eteoklo je po časti bio tebanski kralj, a Polinik je bio odlučan da mu to ospori, pa je udario na brata i njegovu vlast. Kralj Kreont, inače Edipov šogor, naredio je da Polinik zbog toga nepojamnog zločina protiv državne vlasti ostane nesahranjen. I to je bilo nešto što se moralo poštovati, ne toliko zbog kraljeve volje – Kreont i nije figura zlog tiranina – nego zato što na zemlji neće biti više ničega ako ne bude države. Zavlada li bezvlašće, gdje će svakome biti dopušteno da vidi sebe na kraljevu prijestolu, neće više biti svijeta.

Država je, iz Kreontove perspektive, ali i iz perspektive naše civilizacije i gotovo svih političkih ideologija od Sofokla do danas, jamac čovječnosti i čovječanstva.

Ali može li država sa svojim autoritetom biti iznad autoriteta sestre koja bi da sahrani brata koji je skrivio smrt njezina drugog brata? Antigona misli da ne može. I u tome ne samo da je vrlo izričita, nego u srcu i duši nastupa s onom sigurnošću da je u pravu koja ne samo da je iznad države nego je i iznad pojmova života i smrti. Teško je Antigoni, ali još je teže Kreontu. Najteže je svijetu koji biva suočen s Antigonom i njezinim argumentom.

Kreont smatra da neprijateljstva prelaze i preko groba. U pravu je, zato što je kralj i zato što govori u ime države. Antigona mu odgovara – sjećam li se dobro – kako je u njezinoj naravi da dijeli i umnožava ljubav, a ne mržnju. I još mu kaže da bi on najlakše vladao državom bez ljudi. To je silno važno mjesto u priči, i već dvije i pol tisuće godina ne prestaje biti važno. Političke ideje se, navodno, razvijaju, s njima i modeli država i državnih uređenja, ali do danas nije izmišljena takva država kojom Kreont – ili skoro svaki drugi vladar – ne bi najlakše vladao bez ljudi.

U Brechtovoj Antigoni do koje sam došao na kraju, kada više nije bilo prilika za povratak, jer me je već nanijela stihija na put kojim ću u životu ići, Antigona i Ismena su u berlinskome skloništu, travanj je 1945, a one bi trebale izaći van, pod bombe, da pokopaju brata.

Velika priča uvijek je velika u svojoj metafori. Tako i žene volimo radi metafore, i kada nam u zbilji nije stalo do istih stvari. Ja tako nemam nikakvu strast ni vjeru u sahranjivanje. Iako moji mrtvi okolo nepokopani leže, srce mi je uz Antigonu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 20:38