SUSJED Crni humor 'stubišnog trilera' atmosfere koja se razvija od benigne do potencijalno opasne

Lijepo je kad se za jednu spisateljicu može bez ikakvih dvojbi reći kako je godina na izmaku bila - njezina godina. Ne događa se često ono što se proteklih mjeseci dogodilo Marini Vujčić, pobjednici V.B.Z.-ovog natječaja za neobjavljeni roman. Premda je ta nagrada i sama po sebi, ugledom i financijskoj izdašnošću, dovoljan razlog za radost pisca u pisanju nesklona vremena, godina Marini Vujčić neće ostati zapamćena samo po njoj. Nagrada je, nekako, došla kao šlag na tortu koju je ova talentirana spisateljica marljivo pripremala tijekom cijele godine, vjerojatno i puno duže. Osim što je kao urednica u jednoj izdavačkoj kući profesionalno odradila mnoštvo naslova, ove je jeseni ugodno iznenadila kritiku i čitatelje romanom "Mogla sam to biti ja" u kojem je uobličila svoju intimu u više nego zrelu, pripovjedno kompetentnu i dojmljivu fikciju u kojoj je, koliko god proces pisanja sigurno bio bolan i istovremeno oslobađajući, imala snage i volje promisliti i o istini i fikciji, žanru, pripovjednim glasovima, literarizaciji života.

I tako dolazimo do romana "Susjed", proglašenog najboljim među više od stotinu rukopisa pristiglih na anonimni natječaj. Načelno, to ne mora značiti ništa, svi koji su u takvim žirijima ikada radili znaju kako se ponekad bira najbolji među lošima; znalo je biti godina kada je krajnji rezultat žiriranja doista morao biti takav i danas se jedva sjećamo pobjedničkih naslova. No, slučaj Marine Vujčić i njezina "Susjeda" daleko je od te priče, što postaje jasno svakome tko pročita barem nekoliko prvih stranica romana koji autorica duhovito naziva "stubišnim trilerom". Ono što me fascinira kod ove autorice je sposobnost da u svakom romanu progovori drukčijim glasom, da ne reciklira teme koje su jednom "uspjele", isprobava i neke nove žanrovske mogućnosti, zbog čega svaki doista djeluje "novo" i iznenađujuće.

U nagrađenom "Susjedu" situacija je otprilike ovakva: glavna junakinja ima trideset i sedam godina, radi posao koji je baš ne oduševljava, prokockala je jednu dužu ljubavnu vezu zbog čega ne stoji najbolje s odnosima u svojoj obitelji (a ni s "bivšim"), podstanarka je s tipičnim egzistencijalnim problemima, živi sama i kao i Božo iz jednog drugog autoričinog romana - krenula bi ispočetka. No, tu počinje patologija. Katarina Bauković, jedna od onih "nevidljivih cura" iz susjedstva kakve svakodnevno susrećemo na stubištu, pronalazi objekt svoje opsesije, susjeda s kojim u životu nije progovorila ni riječi više od pozdrava. No, i to joj je bilo posve dovoljno da stvori svoj paralelni, izmišljeni svijet, pa nezadovoljna svojim uđe u nečiji tuđi život u kojem ona i susjed, kojem ne zna čak ni ime, igraju glavnu rolu neke izmaštane ljubavne priče koja se ne odvija nigdje drugdje osim u njezinoj glavi.

U romanu koji se uglavnom zbiva na stubištu i iza poluspuštenih roleta Katarinina stana, čitatelj je uvučen u dinamičnu i dramatičnu fabulu koja je istovremeno napeta, tragična, ali i nevjerojatno duhovita. Upravo je humor, u rasponu od autohumora do crnog humora, jedan od važnih aspekata romana u kojem su vrlo pomno, ali iz druge, gotovo filmske vizure, dodirnute brojne teme tipičnih urbanih paranoja današnjeg čovjeka. Otuđenost i samoća, naime, dovode do čežnje za nekim drugim životom u kojem je sve onako kako nam serviraju medijski posredovane slike sretnih parova i obitelji. Lažni život iz reklama postaje idealom i ciljem, sredstva da se do njega dođe mogu biti i potpuna patologija, kao u Katarininu slučaju, jer će ona u svojoj priči moći biti sve ono što nije - špijunka i voljena žena, dobra domaćica, ali i posve rastrojena psihopatica fokusirana još samo na objekt opsesije. Čitatelj će tako biti uvučen u mrežu duhovitog ludila čija gradacija ima i svoje jezovite momente.

Atmosfera romana razvijat će se od benigne i duhovite do patološke i potencijalno opasne, a istovremeno s njom razvijat će se i portret glavne junakinje, registar njezinih emocija i kontekstualizacija okolnosti koje su je dovele do trenutka kad za nju više ne postoji ništa osim fikcije. U ležernoj i vrlo napetoj priči iz "običnog" susjedstva prepleten je vrlo šarolik registar žanrovskih obrazaca čiji se elementi koriste i iznevjeruju, a naglasak je na - ne samo - Katarininim privatnim i kolektivnim patologijama zbog kojih povremeno ne preostaje ništa drugo do jednostavno izmisliti svoju priču i svoj život. Roman je to koji svakako valja što prije pročitati, jer poznavajući ovu autoricu - Marina Vujčić je sigurno već krenula ispočetka, s nekim novim romanom.