Sretan sam što nisam rođen 2021. Svijet se nepovoljno mijenja prema čovjeku

Vinko Vošicki (1885. -1957.), rodom Čeh koji je proživio život u Koprivnici. Ljubitelj knjiga, tiskar, poslovni čovjek. Strastveni izdavač Karla Maya, Schopenhauera i Cesarca; nesuđeni izdavač sabranih djela Miroslava Krleže - OK, objavio je tri knjige. U sosu u NDH, u sosu nakon 1945. Umire 1957., u kleti bez struje i vode.

Marko Gregur, pjesnik i prozaik (tri zbirke poezije i tri romana), poduzetnik; završio je nekoliko visokih škola i fakulteta pa bi se moglo reći da je ekonomist, stručnjak za međunarodne odnose i novinar; pokretač književnih manifestacija. Ljubitelj Winnetoua i svekolike književnosti. Živi u Koprivnici. Uh, da... i zvan “zgodni Marko”. Dobar su spoj Vošicki i Gregur, zar ne? Iz toga se spoja izrodio i biografski roman “Vošicki” (Hena Com, 2020.), page turner možda ne baš kao Winnetou, ali blizu tome... Dobitnik je ovogodišnje književne nagrade “Fric” za najbolju knjigu fikcijske proze u Hrvatskoj.

Što ekonomist Gregur kaže, što čeka zemaljsku kuglu nakon pandemije?
- Mene ipak više zanima pogled s humanističke strane, nego čisto ekonomske...
Doći ćemo i na to.
- A s ekonomske, netko okrenut samo materijalnom mogao bi reći da imamo sve više i više stvari pa napredujemo. Meni se, dakako, čini da nije tako, jer smisao života nije gomilanje materijalnog. Ponekad pomislim da sam sretan što nisam rođen 2021.
?!
- Svijet se sa svojim ubrzavanjem, promjenom sustava vrijednosti, mijenja nepovoljno prema čovjeku, čovjek sve više i sam postaje robot, a bit će i gore.
Da skratim, pred nama je teška ekonomska kriza.
- Neki dan sam čitao intervju čovjeka koji je predvidio krizu 2008. godine, sad predviđa i veću pa savjetuje da kupujemo zlato... eto, ako imate viška novca, kupujte zlato...
Počinjem već danas...! Kako je bilo odrastati u Koprivnici?
- Lijepo. Oduvijek mi se sviđa ta atmosfera malih gradova u kojima nemaš takav osjećaj da ti se može nešto loše dogoditi kao u velikom. Druga velika prednost je što nema gubitka vremena na putovanja. A 1980-ih godina, u kojima sam odrastao, bilo je još više ruralnog štiha. Moji djed i baka živjeli su u Miklinovcu, koji je tada bio selo koje se naslanjalo na grad, a danas je prigradska ulica. Krave, sijeno, sjenici... uvijek mi je lijepo misliti o tome. Puno sam čitao, navečer igrao nogomet, kad sam odrastao, navečer smo izlazili. Iz brojne sam obitelji, moj je otac imao desetero braće i sestara. Imam puno bratića i sestrični, naša rođendanska slavlja bili su mali svatovi od 50, 60 ljudi... ni danas se to nije puno promijenilo.

Čitali ste Karla Maya, ‘Winnetoua’, naravno.
- ‘Winnetou’ je u mojim venama! Neću reći cijeli Karl May, jer djela vezana uz Bliski istok nisu mi bila tako zanimljiva, ali Divlji zapad, prerije... to su moja dječja ljetna čitanja. Čitao sam i hrvatske pisce, Kušana, Matošeca, Milčeca, Krilića... I nikad kasnije nisam čitao s toliko strasti kao u djetinjstvu.
Jesu li te knjige u vašim rukama bile u izdanju Vinka Vošickog?
- Ne, to su bila novija izdanja, iz 80-ih. Danas, naravno, imam ta Vošickijeva izdanja iz 20-ih. Imam i jedno Merhautovo izdanje. Merhaut je također češki tiskar koji je kratko radio u Koprivnici i od kojeg je Vošicki preuzeo posao. Objavio je luksuzno izdanje ‘Winnetoua’ u tri knjige, početkom 30-ih godina, tad je već bio u Zagrebu.

Što se vama najviše sviđalo kod Karla Maya?
- Otkrivanje novih prostora, beskrajna sloboda, bizoni, grizliji, Divlji zapad. I danas, kao odrastao, silno bih želio doživjeti tu divljinu SAD-a, kakve u Europi nema.
Jeste li se razočarali kad ste doznali da se filmovi o Winnetou zapravo snimaju na Velebitu, a Indijance i kauboje glume ‘domaći’?
- To sam doznao u zrelim godinama pa mi nije bilo teško podnijeti. Da sam sa 10-11 godina doznao, ne bi bilo dobro. Nije mi bilo čudno ni što govore njemački... Bilo bi mi drago da se Winnetou i danas snima pa da ga bolje iskoristimo u turističke svrhe. Možda bih se i sam priključio...

Bili biste vođa ture ili turist?
- Bilo bi najbolje da sam neki poglavica...
Kad ste shvatili da u liku Vinka Vošickog imate pred sobom jedan pravi romaneskni srednjoeuropski lik?
- To ime i prezime je poznato u Koprivnici, pogotovo ako se bavite knjigom. Prolazio sam uz njegovu spomen-ploču, kopkalo me, ali nikad do kraja, jer o njemu se uvijek govorilo nekoliko istih činjenica, spominjao se Krleža... i onda je 2016. gospođa Božica Anić postavila o njemu izložbu, izložila pisma, knjige, katalog pa sam počeo istraživati i zapitao sam se - kako to da nitko u 70 godina od njegove smrti, a umro je 1957. godine, to već nije napravio!
Imali ste, kao pisac, sreću što vam je sve to tako blizu...
- Ma, Koprivnica je imala sreću što je imala takvog stanovnika. Bio je baš tiskar s pedigreom, tih dvadesetih godina, a meni kao autoru to je bilo pravo blago, i čuvao sam sve što sam našao kao pravo blago, bojeći se da nešto ne pogubim putem. Puno sam toga uspio iskopati u kratkom vremenu, mahnito sam bilježio, mahnito i pisao, svaki dan tijekom dvije godine, a najviše sam se bojao da ga neću uspjeti ‘usustaviti’, objasniti ga, i književno prenijeti. Kad sam završio, bio sam zadovoljan.

Kakav je bio pravi, povijesni Vinko Vošicki?
- Za mene je najvažniji trenutak bio kad sam u Državnom arhivu u Osijeku našao njegova pisma Pavlu Rakošu, njegovu prevoditelju. U tim pismima iz 1916., s bojišta, iz rova, on piše samo o književnosti, i kako radi njegovo poduzeće, kako radi tiskara, kako nema papira. Postalo mi je jasno da je to čovjek kojemu je književnost najvažnija, počeo sam ga zamišljati kako s ruksakom na leđima, s rukopisom nekog prijevoda, ide po bojištu, i sve što čeka je da se vrati u Koprivnicu i počne raditi na nekoj knjizi...
Imao je velike uspone i padove, u jednom trenutku imao je 26 zaposlenih...
- Mnogo i za današnja mjerila. Bio je među najjačim poduzetnicima Koprivnice. Jako je dobro plaćao pa imamo svjedočenje Valka Loborca, koji je i lik u knjizi, da je imao tjednu plaću kao profesor u gimnaziji mjesečno. Znao je očito kako zaraditi novac, ali i kako ga potrošiti...
Umro je kao puki siromah...
- Uvijek je bio podstanar, nikad nije imao svoje nekretnine, možda to ima veze i s tim da je bio husit, dakle, uvjerenja da vlasništvo nije toliko važno. Često je mijenjao i stanove i radni prostor, pokretao je mnogo poslova koji su propali nakon kratkog vremena.

Kako to da nije došao u Zagreb?
- Prvo me kopkalo zašto je uopće došao u Koprivnicu, kad Prag u to vrijeme, početkom 20. stoljeća, postaje prava gradska aglomeracija, cvate književni život. Česi tada grade i Zagreb, važni su u brojnim institucijama, pokreću fakultete, Botanički vrt... Teško mi je vidjeti drugi razlog ostanka u Koprivnici osim da mu se ovdašnji život svidio. Iako je poslije Prvog svjetskog rata i promet teško funkcionirao, knjige je teško distribuirao. Pokušao je nabaviti tiskarski stroj iz Praga pa je morao odustati.
Kad je Krleža s Belom živio u Dugoj Rijeci, Vošicki mu je bio izdavač. Ali, od dogovora za sabrana djela u 13 knjiga izišle su samo tri knjige, a i Književnu republiku je ubrzo prestao tiskati...
- Vjerojatno zato što je paralelno pokretao mnogo poslova, pokušavajući zaraditi. Tih 20-ih jako radi na Karlu Mayu, što mu prigovara i sam Krleža, pa je moguće da je baš Karl May ‘potjerao’ Krležu iz Koprivnice. Šteta, jer baš u Dugoj Rijeci Krleža počinje pisati roman ‘Zeleni barjak’, koji onda prerađuje u ‘Vučjak’, za koji je dobio Demetrovu nagradu. Objavio ga je Vošicki. Vidi se u pismima da zamjeraju puno toga jedan drugome, Krleža Vošickom da je spor, da previše toga radi odjednom, Vošicki njemu da obljepljuje Zagreb s puno plakata koje on mora plaćati... dvije osobe različitih stilova i čvrstih stajališta.
Ali i opasno vrijeme za objavljivanje Krleže.
- Da, veliki je rizik bio objavljivati Krležu, a još više Cesarca, kojemu je objavio ‘Zlatnog mladića’ i ‘Carevu kraljevinu’. Vošicki se tu jako izložio. Odnos s Krležom je i najvažniji odnos za hrvatsku kulturu koji je Vošicki imao, unatoč klasicima koje je objavio, Zolu, Hugoa, Schopenhauera.
Za vrijeme NDH pod velikim je pritiscima.
- Da, tiska materijal prvo za partizane, u stotine tisuća primjeraka, a Koprivnica je mali grad i svi znaju da on to radi. Zatim partizani gube vlast nad gradom, dolaze ustaše, a on tih godina nabavlja strojeve za svoje poduzeće iz Trećeg Reicha; detalj iz biografije koji mu ne ide u korist, ali, pretpostavljam da je jednostavno pokušao preživjeti ekonomski.

Otkrivamo i kako je za ustašku državu važni Rafael Boban bio neko vrijeme na čelu maloga gradića Koprivnice.
- Da, to su manje poznate stvari. Recimo, strateška važnost Koprivnice 20-ih godina, jer je blizu u Mađarskoj bio logor Janka Pusta... Dolazak Bobana govori o važnosti Koprivnice i želji da se zauzme i održi vlast.
Za Vošickog nema mira ni nakon 1945.
- U novinama protiv njega izlaze pamfleti da je tiskao ‘kaubojsku literaturu za odgoj lopova’ koji pridonose njegovu konačnom slomu. Na kraju taj isti Valko Loborec, koji ga je napadao, od njegove žene otkupljuje prava za objavljivanje Karla Maya. Taj dokument čuvao je njegov posinak Miroslav Vlahović. Uspio sam doći i do njegova sina, koji živi u Švicarskoj, u dubokoj starosti, a 1955. radio je u CERN-u. Prenio mi je atmosferu toga doba, a bez njegovih tehničkih znanja o tiskarstvu ne bih uspio napisati knjigu.
Kako su izgledale knjige koje je izdavao Vošicki?
- Jeftina izdanja na lošem papiru. I uvez je loš. Mnogo toga objavljivano je prvo u sveščićima po dinar, tako je pokušavao doprijeti do đaka koji nisu imali novca. Pokrenuo je dvije biblioteke koje su mu trebale biti okosnica, jedna je Svjetska biblioteka koju je dijelom uređivao Milan Begović, i tijekom godina došao je do 66 svezaka, a druga Zbirka znamenitih djela koja je stala nakon šest naslova.
Krleža i on nisu obnavljali suradnju?
- Mislim da su bili u pripremi jedne knjige, početkom 30-ih. Nisu je objavili, ali očito su bile otisnute korice, jer postoji druga knjiga koja s unutrašnje strane korica ima Krležin naslov ‘Tri urednika’. Nestašica papira. Jedna knjiga čak kao korice ima prošlogodišnji kalendar.

Napisali ste roman ‘Kak je zgorel presvetli Trumbetassicz’, na kajkavskom dijalektu. Ali, kakvo je to pismo?
- To je neko predgajevsko pismo. Kajkavski dijalekt nije standardiziran, zato i jest dijalekt, pa tako u zapisnicima Gradskog poglavarstva grada Koprivnice iz 17. stoljeća zapisničari pišu na različite načine...
Ja bih, kao štokavka, to razumjela?
- Možda ne svaku riječ, ali kajkavski nije nesavladiva prepreka. Roman je doživio super recepciju, rasprodana je prva naklada. Ja sam kupio zadnja dva primjerka, a jučer sam ostao bez posljednjeg, dao sam ga jednom našem redatelju.
Sprema se ekranizacija?
- Prije bih rekao kazališna verzija... ali prerano je govoriti.
Studirali stesvašta, ali nikad ništa u vezi s književnošću. Zašto?
- Svi ti moji studiji bili su, manje-više, slučajni. Zapravo sam htio upisati Akademiju dramskih umjetnosti...
A, tu smo...! Biti glumac?
- Da. To mi se činilo kao produžetak književnosti, a opet mogućnost da se i živi od umjetnosti... s obzirom da se od književnosti ne može. A ekonomiju sam upisao najviše zato što je Ekonomski fakultet tada imao odjel u Koprivnici. No, upisao sam ga u prvom redu zato da izbjegnem vojsku.

Bili ste jako razočarani što niste postali glumac?
- Nisam osoba koja se jako razočara. Smatram da uvijek treba dati sve od sebe, i ići naprijed. Književnost me uvijek najviše zanimala, ali pitanje je bilo - što studirati? A za prijamni na Akademiji sam spremio lamentacije Valenta Žganca iz romana ‘Na rubu pameti’. To i danas to često recitiram.
Kome?!
- Ha-ha, bolje da ne znate... svima! Zabavljam sebe, ako nikog drugog, a to mi je možda i najdraže Krležino djelo.
Uvijek nosite onako malo starinski prsluk, s bedževima... zaštitni znak?
- Nosio sam ga strateški, vezano uz predstavljanje ‘Vošickog’, predstavlja vrijeme i mjesto kojim se knjiga bavi, a značke su dijelom identitetsko pitanje... tu je recimo pijetao, simbol Podravke ili značka Vegete.

Mislila sam da su to bedževi na kojima piše Punk’s Not Dead...
- Ovo je podravski punk... Kod nas je sve utišano. Podravaca nema puno pa mi se učinilo važnim promovirati svoj kraj i na taj način. Imam i značku pivnice Kraluš, galerije Hlebine...
Vintage?
- Da, ha-ha. Moj podravski kraj je uvijek u zapećku pa ga promoviram.
U medijima vas predstavljaju sa ‘zgodni Marko’.

- Ne bih nikad, da sam novinar, stavljao taj epitet, osim da pišem o modnoj reviji. Možda da stavimo ‘pametni’...
Ne, još bolje, napisat ćemo ‘Propali glumac Marko Gregur’...
- ‘...osvećuje se debelim romanima!’ Super!