SLAVNI TALIJANSKI PISAC ZA JUTARNJI: ‘Pišem o običnim ljudima u neobičnim situacijama’

Roman je ljubavna pripovijetka, dok je kratka priča strast jedne noći - napisao je talijanski pisac Niccolò Ammaniti na koricama knjige svojih kratkih priča “Il Momento č delicato” (u slobodnom prijevodu: Trenutak je osjetljiv). Poznati talijanski pisac čije se knjige prodaju u stotinama tisuća primjeraka, koji je preveden na 44 jezika, piše naime i romane i kratke priče. Jedan je talijanski kritičar odmah nadodao: “Za Niccolòa Ammanitija trenutak je uvijek osjetljiv. Pisanje je kompleksno pitanje koje uključuje osjećaj krivnje, depresije i sreće u jednakoj mjeri, i u tom trenu nije važno ništa, važna je samo poslijednja knjiga”.

Nakon francuske filozofkinje Julije Kristeve, talijanski je pisac Niccolò Ammaniti, gost Filozofskog teatra Srećka Horvata, 14. prosinca u HNK u Zagrebu, u 19.30.

Niccolò Ammaniti rođen je u Rimu 1966. godine, u obitelji intelektualaca. Na pitanja o djetinjstvu prepričava kako je odrastao okružen knjigama, te da se podrazumijevalo da mnogo čita: “Kao da je to neka vrsta medicine koja se jednostavno mora uzeti”.

Počinje pisati sredinom devedesetih, prvi veći odjek ima njegov roman “Blato” 1996. godine, a u isto su mu doba priče uvrštene u antologiju nove talijanske književne scene, “Ljudožderska mladež”. Izdavači su mu u Italiji Einaudi i Mondadori.

Suvremeni Dickens

U Hrvatskoj su prevedene, uz “Blato” (AGM), i njegove knjige “Ja se ne bojim” (AGM) “Kako Bog zapovijeda” (Profil), i “Nek zabava počne” (Profil).

Knjiga “Nek zabava počne” prati lik taštog, karikaturalnog književnika, ovisnika o slavi i seksu, alkoholu i novcu. Po knjizi “Ja se ne bojim” Gabriele Salvatores je snimio film koji je bio prikazan u Berlinu, priča o devetogodišnjem dječaku Micheleu koji, posve slučajno, igrajući se, otkrije u podrumu jedne napuštene kuće svojeg vršnjaka, kojeg su silovali, i zatim sakrili. U knjizi “Kako Bog zapovijeda”, među glavnim likovima, u izmišljenom gradu Varranu na jugu Italije, su neonacist i alkoholičar Rino Zena, i njegov sin Christiano koji se trudi u danim, teškim uvjetima živjeti što normalnije. “Ammaniti je suvremeni Dickens; on nam pruža nemilosrdne prizore degradacije, izazivajući užas, šok i suze”, objavila je La Repubblica.

“Treba pisati ispod kože”, kaže Ammaniti. No pisanje za njega nije lagan proces. Kaže, kada počne pisati knjigu, o njoj razmišlja 24 sata dnevno. Budi se usred noći, jutrom odmah nastavlja dalje: “Pišem malo, jer pišući mnogo griješim”.

Postojao je mali strah prije intervjua, jer je Ammaniti štur u odgovorima, no strah se brzo raspršio...

• Upravo ste se prvi put pojavili u ulozi redatelja. Vaš dokumentarni film ‘Dobar život’ donosi tri posve različite priče o Talijanima koji su odabrali Indiju za novi početak. Zašto forma dokumentarnog filma, i zašto Indija, zemlja u kojoj se, inače, odvija i vaš prvi roman ‘Branchie’ (Škrge)?

- U romanima izmišljam priče dok sam kroz medij filma želio ispripovijedati događaje koji su se uistinu dogodili, prikazati osobe koje imaju nešto reći, čiji je životni put priča za sebe. Indija je bila prva zemlja u mojoj mladosti u koju sam otputovao sam, na dulje vrijeme. Boraveći tamo tri mjeseca otkrio sam kulturu, religiju i život, koji su posve različiti, narod koji u sebi nosi mnoge kontradikcije. Narod za koji se može tek na dugačkom putu početi naslućivati tko su. I zato sam odabrao ovu formu, dokumentarnog filma.

Obitelj na Himalaji

• Likovi su živopisni: Baba Shriva, Talijan koji je postao hinduistički svećenik, Enis koji sa suprugom i djecom živi na Himalaji, u selu koje su sami napravili od kamena i drva, Giorgio, koji je pobjegao od kuće s trinaest godina, jer su mu glasovi u glavi tako rekli, i sada je čuvar hrama u jednom zabačenom, prašnjavom mjestu u kojem živi golema količina majmuna. U svakom slučaju, nisu uobičajene osobe. Pretpostavljam da ih nije bilo lako pronaći?

- Da, nisu osobe koje se mogu uobičajeno sresti, nisam ni želio da to budu. Kako bi ih pronašao, oslanjao sam se na pomoć producentice filma Erice Barbiani, koja jako voli Indiju i dobro je pozna. Tamo je živjela dugo. I ja sam, kad sam bio u Indiji, upoznao Talijane koji su ovdje došli živjeti sedamdesetih godina, i koji su u ovoj zemlji i nastavili živjeti. Odlučio sam se vratiti u Indiju, s određenom distancom koju nose godine, i snimiti film.

• Da li su vam se činili sretnima, ti ljudi u Indiji?

- Da, čine mi se dosta sretnima. Došli su do točke svojeg života u kojoj više nemaju filtera, govore ono što misle i to je veliko postignuće.

• I što vam se čini lakše, zamišljati neobične živote osoba, kao što činite u knjigama, ili pronaći takve ljude?

- Kada pišem, moji su protagonisti obični ljudi, kojima se dogodi da se nađu u neobičnim situacijama, trebaju napraviti nešto što nisu navikli činiti, i malo po malo i sami postaju neobični ljudi. Kroz ovakve sam situacije u pisanju dobro upoznao kako doći do točke koja je izvan mog poimanja. U slučaju filma, proces je bio obrnut: tražio sam osobe čiji su životi neobični da bih kroz te živote ispričao priču koja je tim ljudima obična, svakodnevna.

• Studirali ste biologiju. Kako ste odabrali ovaj studij, i zašto ste, kasnije, promijenili profesiju?

- Odabrao sam studij biologije jer sam uvijek bio veliki ljubitelj životinja, proučavao sam njihovo ponašanje. No naposljetku sam napustio ovaj put jer sam sa 24 godine otkrio kako sam imao strast koja je jača od strasti prema proučavanju životinja, a to je pisanje.

• Vašu prvu knjigu ‘Nel nome del figlio’ (U ime sina), koja se bavi problemima adolescenata, napisali ste zajedno s ocem Massimom, inače, koji predaje psihopatologiju na znamenitom rimskom sveučilištu La Sapienza. Kako vam je bilo pisati s ocem?

- Ova je knjiga bila narudžba. Stigla je u razdoblju mojeg života kada nisam najjasnije mogao razlučiti želim li biti pisac ili ne. No bio je to način da podijelim strast prema jednoj fazi života, a to je adolescencija. Moj je otac knjigu pisao kroz oči psihijatra, a ja kroz oči pripovjedača.

Tinejdžer u podrumu

• Problemi adolescencije mogu se pronaći u mnogim vašim knjigama. Najslavnija je ‘Ja i ti’, koja je samo u Italiji prodana u 800 tisuća primjeraka, a Bernardo Bertolucci je po njoj snimio film. Riječ je o romanu o sramežljivom tinejdžeru, koji roditeljima slaže da ide s prijateljima na skijanje, a zapravo odlazi u podrum skriti se od svih?

- Tema adolescencije je i u romanima ‘Kako Bog zapovijeda’, i ‘Ti prendo e porto via’. Također je glavna tema u mojoj sljedećoj knjizi, koju upravo pišem. Riječ je o problemu koji nije riješen i ne vjerujem da ću ga riješiti kroz pisanje. Mislim da je Bertoluccijev film izvrstan, i da je bilo jako teško napisati scenarij, jer je ‘Ja i ti’ kratka knjiga, no upravo ju je Bertoluccijeva virtuoznost ‘pretvorila’ u roman, i uspjela je prenijeti sve emocije koje su postojale u mojoj knjizi.

• U Italiji je upravo izašla knjiga nekolicine autora, među kojima ste i vi, i zove se ‘Figuracce’, pisci pripovijedaju trenutke u svojim životima kada su ispali smiješni, bedasti. Kao reklama uz knjigu navodi se vaš citat: ‘Život, naposljetku, nije ništa drugo do slalom među kretenima’’. Sviđa mi se, no jako je cinično?

- Nije bila moja namjera biti ciničan, mislim da su trenuci ispripovijedani u ovim pričama trenuci velike istinitosti, i možda i boli koja se teško može ispripovijedati. Trenuci koji se pamte i u dobru i u zlu.

• Vaše se knjige najviše odvijaju u Rimu, ili mjestašcima na jugu Italije. Rođeni ste u Rimu. Poznajete li dobro mentalitet ljudi s juga?

- Prepričao sam, također, i sjever Italije, u romanu, primjerice ‘Kako Bog zapovijeda’. Nadam se da poznajem mentalitet Talijana općenito, i da ga mogu prepričati ne samo u Italiji nego i izvan nje.

• Mnogi pisci tvrde da je kratka priča jedna od najtežih formi u književnosti?

- Istina je, potrebno je biti konkretan kako bi se napisala kratka priča, ne može se gubiti u detaljima. To je kompliciran proces i jako mi se sviđa. Kratke priče volim pisati u intervalima, između pisanja dva romana.

Nagrada ‘Strega’

• Vaša su djela prevedena na 44 jezika. Za roman ‘Kako Bog zapovijeda’ dobili ste najvažniju talijansku književnu nagradu ‘Strega’. Što za vas znače priznanja?

- Meni je ova bila nagrada važna i korisna jer mi je pružila priliku da moj rad upozna šira publika. Također, znati da je ono što sam napravio važno drugim osobama omogućuje mi da radim u miru. No, oćenito, ne vjerujem u vrijednost književnih nagrada. A biti poznat nije nešto što me interesira.

• Kritičar dnevnih novina La Repubblica napisao je da ste ‘Dickens našeg vremena’, dok vam britanska štampa tepa da su vaša djela kao da je ‘Mark Twain susreo Stephena Kinga na jugu Italije’. Što mislite o ovim kritikama?

- Mislim da su jako ljubazni prema meni.

• Negdje sam pročitala da smatrate da je književnik Bret Easton Ellis genij?

- Mislim da je veliki pisac. I kao mnogi veliki pisci prije njega, primjerice Salinger, promijenio je stil naracije i neizbježno utjecao na ono što je došlo kasnije.

• U filmu Paula Sorrentina ‘La Grande Belezza’ (Velika ljepota), glavni protagonist, književnik govori: ‘Proust moj najdraži lik. Također, i Ammaniti’. Gledali ste film?

- Pogledao sam film i na početku mi nije bilo jasno da li je to kompliment ili me, naprosto, zadirkuje. No zatim me je redatelj razuvjerio, rekavši mi da je riječ o ljubaznom citatu, i ja to prihvaćam.