PIŠE JAGNA POGAČNIK

ŠARMANTNE PRIČE SENKA KARUZE Originalan pripovjedni glas koji povremeno sa svoga otoka pošalje poruku na kopno, ne u boci, nego u knjizi

Senko Karuza
 Bruno Konjević / HANZA MEDIA
Velik dio knjige 'Prsa u prsa' objavljen je već u zbirci 'Kamara obscura' iako to izdavač nigdje nije napomenuo

Doista je ugodno dio zagrebačke zime provesti čitajući priče i prozne zapise Senka Karuze, kao što se čini da je ugodno i biti Senko Karuza. Živjeti na otoku Visu, baviti se onime što ti otok pruža, osnovati Multimedijalni mobilni centar za istraživanje alternativnih načina preživljavanja na malim pučinskim otocima i jednom godišnje kao dobar domaćin, na ribu, vino i književno druženje, pozvati odabrane kolege pisce na festival književnosti “Mare Mare” – to zvuči gotovo kao idilična priča o preživljavanju.

U međuvremenu nešto i zapišeš i tim zapisima razbiješ arkadijsku sliku o svome životu jer nije sve tako blistavo u “ovoj pustinji okruženoj morem” i već si mnogo puta donosio “čvrste odluke o odlasku”, osobito zimi kad se ljetni šušur čini dalekim i nestvarnim, a kada ponovo dođe to vrijeme shvatiš da ti cijela ta uzburkana turistička priča ide poprilično na živce. Pa povremeno otputuješ iz svog “rezervata”, odazoveš se pozivu na koji književni susret, sretneš poznate ljude, no i u tome nije neka velika sreća jer se cijelo vrijeme ne osjećaš ni tu ni tamo i ne znaš raduje li ti više odlazak ili dolazak. Pa i to zapišeš.

Već je više puta primijećeno, u tekstovima koji su se bavili njegovim knjigama (a tu spada pet proznih zbirki i jedna napisana u koautorstvu s Brankom Čegecom i Miroslavom Mićanovićem) kako je Karuza pisac koji se bavi mitskom temom otoka, tom izoliranom mikrozajednicom koja živi svoj život, u skladu s prirodnom izmjenom godišnjih doba, u stalnom procjepu između kopna i mora, odlazaka, dolazaka i povrataka, kao stvarnog stanja stvari ili pak samo maštanja o mogućoj promjeni.

Ono što je primjetno u svim njegovim pričama, kao i u svim zbirkama otočke tematike (a to u cijelosti nisu samo prve dvije objavljene knjige), jest specifična pripovjedna perspektiva koja je dosljedno izvedena pripovijedanjem u prvom licu množine, tome “mi” koje od pripovjedača čini glasnogovornika čitave zajednice, njezinih pravila i običaja, mentaliteta i poslovične sumnjičavosti prema svemu novome i drukčijemu što u nju ulazi.

Bez obzira radilo se o turistima, civilizacijskim postignućima ili pak pravnim propisima donešenim negdje izvan njihove zajednice, Karuza uvijek progovara iz pozicije toga “gunđavog” mi koje ima svoje mišljenje, osjeća se ugroženo i “grintavo”, umorno od dokazivanja nekakvom imaginarnom sugovorniku koji ionako nema pojma kako je tu zapravo, pa je najpametnije prepustiti se poznatim ritualima i “biti u nesvijest barem još ove večeri”.

Karuzine priče doista je najtočnije nazvati šarmantnim, u onome smislu na koji povezujemo pojmove šarma i Mediterana.

Ima u njima neke fine nostalgije, topline u tome kako progovara o prošlosti i tradiciji koja je na otoku vidljivija i opipljivija zbog njegove usklađenosti s prirodom, zbog čega je i transparentiji osjećaj prolaznosti, ali i stalna čežnja da vrijeme stane, odnosno barem bude uhvaćeno u slike oko kakvih se razvijaju priče ove zbirke. A te su slike viđene kroz prozor “kamare”, mračne sobice u dalmatinskim kućama, koja sve viđeno provlači kroz specifični filter - izolirana pozicija svojom optikom od sitnica čini metafore života, svakodnevne sličice pretvara u univerzalne, od tužnoga čini smiješno i obrnuto, a od čitatelja turista kojem je povremeno malo i neugodno što je nakratko zavirio u tekst i samo čeka kad će ga ono “mi” opomenuti i prvim brodom vratiti na kopno na koje pripada.

Odavno znamo kako je Karuza neobičan i originalan pripovjedni glas koji povremeno sa svoga otoka pošalje poruku na kopno, ne u boci, nego u knjizi, i kao takav svakako ima svoje specifično mjesto i podosta poklonika unutar recentne prozne produkcije.

Ono što me s knjigom “Prsa u prsa” ipak “žulja” jest činjenica kako velik dio knjige čine priče koje smo čitali u zbirci “Kamara obscura”, premda nigdje ne piše kako je ovo nadopunjeno izdanje spoj starog i novog ili pak konceptualni čin samog pisca, a to definitivno nije profesionalno i fer prema konzumentima knjige.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 05:42