'SAN I OSTALO' Prilog novoj književnoj dinastiji kojim Guido Quien stupa u stalež jakih memoarista

Kada se u maloj zemlji za veliki odmor rodi nova književna dinastija, onda je to događaj. Da ih nabrojim nekoliko: Raos (Ivan, Predrag, pa i Nenad), Slamnig (Ivan, Davor), Šoljan (Antun, Maja), Popović (Edo, Sven), Vujčić (Borislav, Borna) i druge. Sada javnoj sceni književnih obitelji treba dodati: Quien.

Naime, upravo je tiskana knjiga Guida Quiena “San i ostalo” (AGM). Premda je Quien (r. 1943.) poznati povjesničar umjetnosti, ptičar i autor niza stručnih knjiga, njegovi književni napori do sada su uglavnom ignorirani. Izuzetak je književna kritičarka i “modistica” Ana Lendvaj, koja je odavno prepoznala njegov dar. Usporedila je Quiena i njegovu knjigu “Priče o stvarima” (2013.) s prevratničkim “Krhotinama” Željke Čorak.

“San i ostalo” ozbiljno je književno djelo složeno od fragmenata, koje sam hvalio još dok su izlazili u časopisima. Ono što fragment dijeli od knjige - sjećanja, doživljaja, mudroslovnih i jezičnih dosjetki itd. - jest organizacija knjige, da ne kažem njezina struktura. Ali, na stranu s cjelinom, i sitnim prigovorima njoj, jer ovo je zbirka prekrasnih sjećanja i prilog novoj književnoj dinastiji s kojom Guido Quien stupa u stalež jakih memoarista, vjerojatno najjači stalež dobroga pisanja od nezavisnosti, što iz dnevno-političkih, što iz samo-obrambenih razloga.

Prije svega, naklon njegovu ocu Kruni Quienu (1917.- 1990.), pjesniku, filmskom scenaristu (“Prometej s otoka Viševice”, 1964; s režiserom V. Mimicom i S. Goldsteinom) i prozaiku (“M. Karantanova”, 1993.). Pripadao je onim pjesnicima koji “pišu malo a dobro”: objavio je samo dvije knjige (“Rime”, 1943; “Kameni grad”, 1956.). Druge dvije objavljene su posthumno (“Stihovi na starinsku”, 1992; “Igrarije”, 2002).

Posljednji naslovi oivičuju mu opus u krajnostima: od rimovanih, strogih formi do slobodnog stiha i igrica s idiomima i riječima, na što je ukazao Zvonimir Mrkonjić. Krunin sin Guido Quien nastavio je s očevim jezičnim igrarijama, a pronalazi ih u čakavskom, kajkavskom, talijanskom i hrvatskom standardu. To su kraće i upečatljivije stranice njegova djela “San i ostalo”. Traže trud, ali to je ono što ovaj pisac, ponavljam Guido, traži od svojega čitatelja, poput oca. Takvi su, primjerice, sljedeći zapisi: “Dizalice i obrnuto” (“spuštalice”), “Zimmer Frei” (“Ovi je na kvasinu, oće kužinu”), “Kufer” (“Da kufer, vrića, vrića!”), “Ubit vrime” (“Taj dan mu se posrećilo, nije sam ubiva vrime”), “Šta je je” - u kojoj Guido parafrazira očevu pjesmu “Lipi moj svitu” s jednom dnevnom, “brbljavijom verzijom uvijek iste pjesme”.

Kada Guido Quien izabire Vaska Lipovca, Branka Ružića i Gorka Žuvelu za teme mini-ogleda, odnosno za eksponate intimne izložbe, taj izbor nije slučajan. Odgovara njegovoj likovno-kritičkoj dionici, što i potvrđuju sjećanja na umjetnike. Ipak, pisac Guido gdjekad ima preveliko povjerenje u čitatelje, podrazumijevajući da će mu lako proniknuti asocijacije.

U zapisu “Gle, suton već pada” Quien čuje u glavi hit Ive Robića “Ta tvoja ruka mala” (1953.), za koji je muziku napisao Ljubo Kuntarić, a tekst Blanka Chudoba. To je pobjednica natječaja za plesnu melodiju Horizonti, što se smatra prvim zagrebačkim festivalom zabavne glazbe. Dvije posljednje rečenice glase: “I gle, suton već pada. Znam, šetnji je kraj”. Quien je samo ubacio jedno slovo - “i” - u dva posuđena stiha iz navedenoga šlagera. No, znaju li to mlađi? I trebaju li?

Među savršenim fragmentima Quienova “Sna” ogledan je krug oko Nazora. Bobovišće i tamošnja Luka sveto je mjesto njegova spomenara, što očituje tekst “Prostor i vrijeme luke povratka” i prva mu rečenica: “U Bobovišća je obitelj dolazila ljeti s djedovim brodom iz Splita”. Do ovoga teksta Guido Quien dolazi “stubama” od drugih zapisa, npr. “Pastir Loda”, u kojem piše o “hramiću s tri dorska stupa koji je podigao pjesnik u svojoj uvali”, kao podsjetnik na tri svoje sestre. “Ja: Je li Lode, ko je napravi ove stupe?/Lode: Šjor Vlade, bi je dobar šjor Vlade.”

Ironična mudrost knjige “San i ostalo” dopunjena je fotografijama. Ističe se piščev djed, ali i otac Kruno. Sebe je pisac vidio više kao fotograf, u vidu sjene na zidu. Kako god, “San” je prekratak, jer ostavlja pitanja: što je bilo s glumačkim društvom koje pisac spominje ili pak s dvojicom suputnika za Italiju - “Tonko, Igor”. Jednostavnije rečeno: odjednom priča o unuku, ali pred-priču ispušta. Nedostaje malo više “ostaloga”. U svakom slučaju, “San” je sklopljen od svilene paučine raširene od Brača, preko Velike Gorice do Zagreba, od mreže na vjetru prolaznosti u koju se lako uhvatiti.