SEMEZIDIN MEHMEDINOVIĆ U ZKM-u

'Promatranje ljudi koji pogled dožive kao agresiju'

Danas, u utorak, u devetnaest sati u Zagrebačkom kazalištu mladih, bit će održana prva ovojesenska tribina Razotkrivanje. Urednik i esejist Seid Serdarević razgovarat će sa Semezdinom Mehmedinovićem, u povodu izlaska njegova “Autoportreta s torbom”, druge knjige, nakon “Ruskog kompjutora”, koju Serdarević urednički potpisuje u Frakturi.

Crteži, a ne fotografije

“Autoportret s torbom” je niz mikroeseja, vrlo kratkih priča i mikroreportaža, te crteža na papiru i na iPadu, koji su nastajali, uglavnom, na putu od kuće do posla. Autor je u razgovoru s Ivicom Ivaniševićem, objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji, rekao da mu je prvotna namjera bila da tekstove kombinira s fotografijama, ali kako bi ljudi fotografiranje, pogotovo u Americi, doživjeli kao provalu u privatnost, skoro pa teroristički čin, odlučio je crtati. Iako nije studirao likovnu umjetnost, niti se od osmoškolskih dana bavio crtanjem, sličice u “Autoportretu s torbom”, skice, portreti ili portreti načinjeni po sjećanju, tačne su i precizne, prikazuju ono što je ostalo izvan teksta, ili pridodaju tekstu dodatnu iluziju autentičnosti. Kao kad u Sebaldovoj knjizi, ili u Pamukovom Istanbulu, ugledate fotografiju koja “potvrđuje” nešto što je pisac upisao u svoju priču. Ali Mehmedinovićevi crteži imaju i dodatnu svrhu u knjizi: oni ne ilustriraju tekst, niti tekst opisuje nešto što je već nacrtano, nego dva svijeta supostoje usporedo, na način na koji usporedo postoje, bilježeći isti vremenski odsječak i isto mjesto, i različita čovjekova čula.

Za razumijevanje ove knjige važno je imati svijest o labilnim, transformativnim, stalno nastajućim čovjekovim identitetima. Osim što je tim mijenama obilježen njezin pisac, knjiga očekuje i takvoga čitatelja.

Zavičaj i kako ga steći

Semezdin Mehmedinović (Kiseljak od Tuzle, 1960.) pisac je naših jezika, s američkim papirima i namještenjem u Washington D.C-u. Zavičajan je u Arlingtonu, u Virginiji, odakle svakodnevno putuje na posao. Termin zavičajnosti primarno možete shvatiti u onom značenju u kojem ga je koristila francjozefovska administracija, kada je, nakon izdržane kazne zatvora, protjerala Ivu Andrića u Ovčarevo kod Travnika, kao mjesto njegove zavičajnosti. Ali zavičajnost se u Mehmedinovićevom, kao i u brojnim našim "slučajevima", može shvatiti i u onom izvornom, romantičnom i sentimentalnom smislu. Naime, nakon što u Bosni izgubiš svoj zavičaj, jer se mjesto tvog odrastanja transformiralo, zavičaj ti može biti i Arlington u Virginiji.

Objaviti u Hrvatskoj

U svakoj svojoj knjizi, nakon druge objavljene zbirke pjesama “Emigrant” iz 1990. (prva, pod naslovom “Modrac”, ostat će izvan Mehmedinovićeva opusa: to su bile virtuozne stilske vježbe, eliotovskog pjesničkog nadahnuća...), on će nastupati kao distancirani promatrač svijeta oko sebe. Najprije kao svakodnevni autobusni putnik za Zenicu, gdje je pred rat radio kao bibliotekar. Zatim, u knjizi “Sarajevo blues”, kao promatrač grada i svijeta pod opsadom, pa u “Devet Alexandrija” promatrač Amerike, kao zamišljane i doživljene zemlje, i kroz putovanje s istočne na zapadnu obalu. U “Ruskom kompjuteru” opisao je, tehnički vrlo detaljno, putovanje u emigraciju. Ali i u toj, naoko najintimnijoj knjizi, Semezdin nastupa kao promatrač, samo što sad promatra i samoga sebe.

“Autoportret s torbom” je, na neki način, povratak na početak, na postupak iz “Emigranta”. Promijenila se samo ruta putovanja na posao, ne ide se iz Sarajeva u Zenicu, nego iz Arlingtona ili iz Alexandrije u Washington. I još nešto se promijenilo: nekadašnji je emigrant postao rezident. Iz Amerike se, barem u našemu svijetu, nema kamo emigrirati.

Ne znam o čemu će, i kako, Seid Serdarević razgovarati s Mehmedinovićem, ali otići ću da to čujem. Zanima me, kao nekoga tko je, u svome prethodnom životu, živio u njegovome prethodnom životu. U sadašnjim smo životima, o sukoba li interesa!, prijatelji na geografskoj distanci. Različiti su formati naših današnjih emigracija, nepripadanja i zavičajnosti. Zanimljiva je to priča, opisali smo je, donekle, u zajedničkoj knjizi “Transatlantic mail”, objavljenoj u Zagrebu, a zatim se, opet, sve promijenilo. Semezdin svoje knjige, u izvorniku, danas objavljuje kod zaprešićke Frakture, dok ja svoje knjige više nisam u prigodi objavljivati u Hrvatskoj...

Mokrin i Amerika

Lijepo je i uzbudljivo to miješanje i ta zbrka od identiteta, o čemu, uostalom, i pišemo kada pišemo o sebi i o svijetu koji gledamo. Eto, recimo, o knjizi "Autoportret s torbom" prvi je, i do danas jedini, pisao književni kritičar i prozaist Mića Vujičić, čija je kritika objavljena u beogradskom NIN-u, u broju od 9. kolovoza. Vujičić je zavičajan u Mokrinu, u Vojvodini, odakle se Arlington dobro vidi, čuje, prepoznaje i osjeti. Sreća da je tako.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 03:31