PRIVATNI ZRAKOPLOV SLIJEĆE NA USKU PISTU IZVAN ZAGREBA... Napet politički triler bivšeg američkog predsjednika Clintona o izmišljenom predsjedniku

Možda krimić “Predsjednik je nestao” (prevela Marina Horkić, VBZ), koji supotpisuju bivši američki predsjednik Clinton i pisac uspješnica Patterson, nije “politički triler desetljeća”. No, svakako je čitka, napeta i dinamična knjiga. Kada izmišljeni američki predsjednik Duncan piše u prvom licu, u romanu koji supotpisuje realni, 42. američki predsjednik William Jefferson Clinton (1993. - 2001.), onda je to igra fakcije i fikcije na visokom nivou.

K tome, u Hrvatskoj Clinton ima posebnu auru. Njegovo zrakoplovno presjedanje u Zagrebu 13. siječnja 1996. ostalo je upamćeno kao posjet Hrvatskoj. U pilotskoj jakni, na Plesu je pogledao ulja Miroslava Kraljevića i nakratko porazgovarao s predsjednikom Tuđmanom.

Triler “Predsjednik je nestao” započinje saslušanjem Duncana, koje vodi predsjedavajući Zastupničkog doma Lester Rhodes pred Posebnim odborom. Ključno je pitanje Duncanu: “Jeste li stupili u telefonsku vezu s najtraženijim teroristom na svijetu”, kako je objavio Le Monde. A terorist se zove Suliman Cindoruk, “rođen u Turskoj, ali nije musliman”, vodi Sinove džihada. Naime, čim je Duncan shvatio prijetnju zemlji kompjuterskim virusom Suliman - virus se infiltrirao u Pentagon, a nitko ga nije znao zaustaviti - Duncan je sazvao Tim za upravljanje kriznim situacijama. Na sreću, teroristi su samo demonstrirali nedodirljivost virusa i povukli ga, prijeteći njegovim drugim, konačnim dolaskom.

Za virusom se pojavila njegova kreatorica, djevojka Nina iz Suhumija, u Abhaziji, u društvu dečka Augieja. Kontaktirala je Duncana preko njegove kćeri Lilly, u Parizu. I tako se ušetala u Bijelu kuću i slobodno je napustila. Prerušeni Duncan sastao se s Augijem na bejzbolskoj utakmici.

Nakon izlaska s utakmice dočekala ih je Nina u kombiju, no ubila ju je snajperistica s nadimkom Bach, koja je tog skladatelja slušala na poslu. (Potjecala je s Trebevića.) Slijedili su napadi na preživjelu dvojicu, koje su izveli nepoznati plaćenici.

Da skratim. Teško bi Patterson prodao “375 milijuna primjeraka knjiga” da nije majstor zanata. Ovdje prepliće tri pitanja o kojima ovise mnogi životi i smrti: kako zaustaviti virus, kako uhvatiti Cindoruka i, napokon, tko je izdajica u najužem timu Bijele kuće za krizna stanja.

Pripovjedač Clinton je uvjerljiv, ne samo zato što su “njegova”, odnosno Duncanova poglavlja pisana u prvom licu. Drugo je pitanje je li ih pisao Patterson. Nije to ni važno. Duncanov razgovor s ruskim veleposlanikom Ivanenkom prilično je bezobrazan, ali zvuči autentično. Čini se da su Rusi, zajedno s pobunjenim saudijskim prinčevima, podupirali teroriste.

Vjerojatno je Clinton dao autentični prilog romanu u Duncanovu obraćanju naciji, u 128. poglavlju krimića. No, ne znam je li zaslužan za to što se u knjizi pojavljuje Zagreb, u 102. poglavlju: “Privatni zrakoplov slijeće na usku pistu izvan Zagreba. Suliman Cindoruk se protegne, ustane i stubama spusti na asfalt.”

“Uskoro voze brzom cestom što se pruža paralelno s veličanstvenom planinom Medvednicom, tako dostojanstvenom u svojoj...” Možda pisci nisu znali obraditi Medvednicu, pa su taj komentar prekinuli zvonjavom mobitela i s tri točke. Svejedno, meni je ova zagrebačka pojava draga. Ostalo je pitanje tko su bili “vojnici” koji su terorista čuvali i ubili. Mogu to otkriti zato što armagedona, očito, nije bilo, pa njegova smrt čitatelju ne znači ništa. Istodobno, Zagreb je ostao nekako usamljen bez Hrvatske.