PRIRUČNIK ZA DOBRO VOĐENJE NARKOKARTELA Kako posluju trgovci drogom, koliko zarađuju i kako ih se može poraziti

UN je 1998. godine održao konferenciju “Svijet bez droge: mi to možemo”. U gotovo dva desetljeća od tada članice UN-a po trošile su više od tisuću milijardi dolara na suzbijanje droga, no potrošnja marihuane i kokaina narasla je za pola, a potrošnja heroina se utrostručila.

- Uspjeh ne izgleda ovako - tvrdi britanski novinar Tom Wainwright, jedan od urednika časopisa The Economist.

Wainwrightova nova knjiga “Narconomics: How to Run a Drug Cartel”, koja će izaći ovog mjeseca, temelji se na njegovim bogatim iskustvima iz Srednje i Južne Amerike, odakle je izvještavao između 2010. i 2013. godine. Spojio je svoje razumijevanje ekonomije s uvidom koji je dobio u detalje poslovanja narkokartela i odlučio sagledati globalni narkobiznis iz perspektive poslovnog novinara umjesto pogleda novinara crne kronike.

Rezultat je stručan i argumentiran tekst, začinjen osobnim anegdotama susreta sa živopisnijim likovima iz svijeta globalnog biznisa s narkoticima, no čija prava vrijednost leži u ekonomskoj analizi isplativosti postupaka koji se trenutno poduzimaju u svijetu kako bi zaustavili trgovinu drogama.

Wainwright proučava trendove, potkrepljuje svoje tvrdnje konkretnim brojkama te iznosi iskušane recepte iz poslovnog svijeta koji bi kartele udarili tamo gdje ih najviše boli - u njihove prihode.

Sav kokain koji se prodaje u cijelom svijetu potječe iz samo tri države u Južnoj Americi - Bolivije, Kolumbije i Perua. SAD je uložio mnogo truda i novca u pokušaj suzbijanja kokainske trgovine “na izvoru” - u otkrivanje i spaljivanje polja koke na Andama, s pretpostavkom da će smanjenje ponude dovesti do porasta cijene, no ta inicijativa se pokazala beskorisnom.

Loša računica

Glavni razlog je što cijena lišća koke u ukupnoj cijeni proizvoda igra iznimno malu ulogu. Od sirovine vrijedne 385 dolara može se dobiti kilogram kokaina. Taj kilogram kokaina, kada se prodaje razrijeđen na ulicama u SAD-u, košta oko 122.000 dolara.

Čak i kada bi, masovnim uništavanjem usjeva, uspjeli podići cijenu sirovine za recimo 200%, cijena kilograma kokaina u SAD-u narasla bi manje od jedan posto.

U toj računici postoji još jedan problem. Karteli, naime, već godinama ne sade sami svoj proizvod nego taj dio posla, poput velikih trgovačkih lanaca, prepuštaju malim OPG-ovima. Ako suzbijanje droge “na izvoru” nekoga udara po novčaniku, to su jedino siromašni poljoprivrednici koji su odlučili riskirati okršaj sa zakonom za malo veći profit nego što bi dobili sadnjom kukuruza.

Wainwrightovo rješenje vrlo je jednostavno - savjetuje ulaganje u poticaje koji bi ohrabrili farmere da sade legalno voće, povrće i žitarice. S obzirom na nisku cijenu za koju prodaju lišće koke, čak bi i mali poticaji bili dovoljni da se većina prestane time baviti. Bilo bi dovoljno samo preusmjeriti novac kojim se sada plaćaju vojne akcije traganja za usjevima i njihovo uništavanje.

Meksiko je proteklih desetak godina postao poprište gotovo otvorenog rata suparničkih kartela. Do 2008. godine Ciudad Juárez imao je oko 400 ubojstava godišnje, no tada se dogodila prekretnica: do 2011. broj ubojstava dosegao je 300 svaki mjesec.

S druge strane, u susjednom El Salvadoru došlo je do neočekivanog poteza: dvije bande koje su gurnule El Salvador na vrh liste država s najvećom stopom ubojstava postigle su sporazum o prekidu vatre. Broj ubojstava pao je za oko 2000 godišnje. Što je u jednoj državi potaklo toliko snažnu konkurenciju, dok je u drugoj dovelo do primirja glavnih suparnika?

Zloglasne bande Mara Salvatrucha i Barrio 18 - došle su do sporazuma o mirnoj podjeli teritorija. Vođe obje bande nakon dugih pregovora postigli su dogovor koji je objema grupama osigurao sigurne prihode bez potrebe za sukobima koji su im stvarali nepotrebne gubitke. Takav dogovor imao je ekonomskog smisla u državi gdje je sav teritorij jednako vrijedan, no u Meksiku vrijede drugačija pravila.

Prema podacima američke Agencije za suzbijanje droge (DEA), čak 70% svog kokaina koji dolazi u SAD prelazi granicu kod Juáreza. Kada je jedan komad teritorija toliko vrijedan, nemoguće je postići kompromis koji bi mogao zadovoljiti dvije ili više strana - jednostavno ne preostaje ništa vrijedno što se može ponuditi onima koji ga ne kontroliraju.

Problem je, opet, nastao zbog najboljih namjera. Nakon terorističkih napada 11. rujna, SAD je počeo uvoditi sve strožu kontrolu granica, do točke na kojoj je gotovo cijela granica s Meksikom visoki betonski zid, sve je prepuno kamera, patrola, seizmičkih senzora koji otkrivaju kopanje tunela, pa čak i dronova.

Gdje je nekad bilo mnogo mogućih prijelaza preko kojih bi kokain stizao u SAD, danas postoji vrlo mali broj, što svakome od njih podiže vrijednost, dovoljno da se zbog kontrole nad prijelazom počinje rat.

Iako se isprve ne čini kao logično rješenje, Wainwright savjetuje otvaranje više prijelaza. Nema nikakvih dokaza da je zatvaranje prijelaza smanjilo količinu droge koja pristiže niti podiglo prodajnu cijenu. S druge strane, svaki pojedini prijelaz bio bi manje vrijedan kartelima, što bi vjerojatno dovelo do manjeg broja sukoba ili čak možda potpunog primirja.

Kadrovski problemi

Član jedne od europskih organizacija, diler na veliko, predao je 300.000 funti vozaču koji ih je trebao prevesti u Belgiju i dati lokalnom kontaktu. No, vozač se odlučio malo poigrati novčanicama i rasprostrijeti ih po svom krevetu samo da vidi kako izgledaju. Onda je pozvao svoju 17-godišnju ljubavnicu da i njoj pokaže. Onda su se odlučili divlje pohvatati na krevetu prepunom novaca i slikati selfije. Sljedećeg vikenda, prije puta u Belgiju, vozač je bio sa suprugom kada su sreli njegovu ljubavnicu, pijanu. Izbila je žustra rasprava i djevojka je odlučila ženi pokazati fotografije kako se valja u parama s njenim mužem. Supruga je, bijesna, kontaktirala graničnu policiju i dojavila im da će vozač prelaziti granicu s aktovkom punom novca.

Vozač je zaustavljen u Doveru, gdje je, pod pritiskom, sve priznao. Njegova supruga, koja je navikla tjedno šmrkati oko 2500 funti u kokainu, za koji mjesec je čak otišla vozačevu šefu i molila ga da joj muža vrati na posao.

Ova anegdota jedna je od nekoliko koje ilustriraju koliko kadrovskih problema imaju ilegalne organizacije. Ne mogu javno oglašavati radna mjesta, ne mogu tragati za najsposobnijima, nego se moraju oslanjati na preporuke, poznanstva i povjerenje. S druge strane, imaju problem s čestim gubitkom radnika, zbog čega im uvijek trebaju novi ljudi.

Kada su suočeni s problemima, ne mogu se obratiti sudovima i tražiti naknadu štete od neodgovornih radnika, nego moraju koristiti nasilje, što je istovremeno skupo i loše za posao. Stoga ozbiljnije kriminalne skupine vrlo profesionalno pristupaju istragama mogućih prijestupa. Kada teklič prijavi da je bacio cijelu pošiljku, ne rješava ga se “po kratkom postupku”, nego se pomno istražuje je li uistinu bacio pošiljku ili ju je prodao nekome, je li ju bacio jer je to bilo najpametnije ili zato što se uspaničio. Tek nakon istrage donosi se odluka o njegovoj sudbini, koja je fatalna samo u slučajevima dokazanog pokušaja krađe. Iz ekonomske perspektive radi se o vrlo logičnom ponašanju - tko bi radio za poslodavca gdje je obična sumnja dovoljna za smrtnu presudu?

Kada se radi o pronalasku novih djelatnika, većina kriminalnih organizacija služi se uslugom koju im besplatno pružaju države - zatvorima. Kada pouzdani član bande ili kartela završi u zatvoru, to nije kraj njegove karijere, nego samo privremeni premještaj na poziciju korporativnog “lovca na glave” - nalazi se okružen ljudima koji su već prekršili zakon, a ne mogu se nadati poštenom poslu jednom kada izađu.

Problem je, vjeruje Wainwright, što političari i kazneni sustav tretiraju zatvore kao strašna mjesta, čija je glavna svrha plašiti ljude da ne čine zločine i traumatizirati zatvorenike kako bi se plašili povratka. U praksi, kriminalne skupine su u stanju osigurati relativnu razinu ugodnog boravka svojim članovima, a imaju priliku napuniti svoje redove “svježom krvi” onih koji su im vjerno služili u zatvoru.

Rješenje bi bio kazneni sustav koji se fokusira na rehabilitaciju umjesto na kažnjavanje, koji bi zatvorenicima osigurao stjecanje novih znanja i vještina i omogućio im legalno zapošljavanje nakon odsluženja kazne. Takav sustav bio bi skuplji po glavi zatvorenika, ali bi se dugoročno višestruko isplatio u ekonomskim koristima za državu i društvo koje bi proizašle iz manjeg broja radno sposobnih ljudi koji bi se bavili organiziranim kriminalom.

Vođa meksičkog kartela Sinaloa, Joaquín ‘El Chapo’ Guzmán, među brojnim Meksikancima ima status narodnog heroja, iako je njegov kartel odgovoran za stravična ubojstva i mučenja svojih suparnika, policajaca i novinara.

U profesionalno odrađenoj PR kampanji 2010. godine Guzmán je cijeli grad oblijepio posterima kojima je isticao da ne odobrava reket, otmice, te ubijanje žena i djece, nego to radi protivnički kartel.

Kako oslabiti kartele

Guzmánova i druge organizacije često ulažu u škole, svratišta za siromašne, izgradnju cesta, doniraju crkvama i na druge načine potpomažu lokalno stanovništvo. S druge strane, novine u Meksiku već gotovo dvije godine uopće ne izvještavaju o ubojstvima. Novinari koji se usude progovoriti o zločinima bilo kojeg kartela završavaju obješeni na nadvožnjake, s porukama upozorenja za njihove kolege koji razmišljaju o tome da učine isto.

Ako države žele oslabiti kartele, moraju građanima ponuditi bolje javne usluge nego što to čine kriminalci, i moraju zaštititi novinare. Mogući načini bili bi, predlaže Wainwright, bolje istrage ubojstava novinara, veće kazne za ubojice novinara ili nacionalni sporazum svih medijskih kuća da zajednički objavljuju vijesti koje smetaju kartelima.

U američkoj saveznoj državi Colorado, kao i u Washingtonu, na Aljasci i u Oregonu, rekreativno uživanje marihuane postalo je legalno. Ukupna vrijednost tržišta marihuane u SAD-u procjenjuje se na 40 milijardi dolara i donedavno je sav novac od te trgovine išao u ruke kriminalnih organizacija. No, od 2014. godine tržište četiri savezne države otvorilo se za tvrtke koje posluju legalno i plaćaju poreze.

Idealni uvjeti

Proizvodnjom se bave agronomi s fakultetskim diplomama, količinu aktivnih tvari testiraju stručni kemičari, tvrtke koje se bave proizvodnjom čine to u ogromnim industrijskim postrojenjima gdje tisuće stabljika rastu u idealnim uvjetima, uz umjetno osvjetljenje i pažljivo namještenu klimatizaciju.

Meksički karteli ne mogu se nositi s legalnim proizvođačima ni cijenom niti kvalitetom. Gram “trave” u Coloradu može se nabaviti legalno za 11-15 dolara ili ilegalno za oko 10 dolara, no legalna marihuana je do tri puta jača od ilegalne zbog kvalitete i stručnosti proizvodnje, što znači da je gotovo upola jeftinija. Da bi ostali konkurentni, morali bi nuditi znatno nižu cijenu od legalnih dućana s marihuanom, što im se jednostavno ne isplati.

U međuvremenu, države koje su legalizirale marihuanu uživaju u otvaranju brojnih novih radnih mjesta u proizvodnji i prodaji, dodatnim poreznim prihodima i turizmu koji im taj proizvod donosi.

“Ova knjiga je priručnik za šefove narkokartela”, piše Wainwright, ali i nacrt plana kako ih poraziti.

Prohibicija, vjeruje, ne uspijeva kontrolirati proizvod, samo ga stavlja u ruke kriminalnim elementima, a brojke potvrđuju to stajalište.

Dugoročno, ističe da najviše ekonomskog smisla u slabljenju kriminala ima upravo legalizacija svih ilegalnih supstanci. Poznate ilegalne droge, poput marihuane ili ecstasyja, zapravo nose vrlo niski rizik, dok industrija “legalnih” droga proizvodi “Frankensteinova čudovišta”, čije kemijske formule još nisu na listi zabranjenih droga, no nisu isprobane na ljudima i često izazivaju ozbiljne zdravstvene posljedice.

Uz legalizaciju, trebalo bi se fokusirati na liječenje ovisnika, rehabilitaciju zatvorenika i na globalni, a ne lokalni pristup nečemu što je zapravo globalni problem.