Živimo sve dulje, ali to ne znači da živimo i kvalitetnije. Što je smislen život i kad je pravo vrijeme za umrijeti?

Je li vam važno živjeti što je dulje moguće i zašto? Pod kojim okolnostima želite živjeti do pozne starosti? Kako gledate na dosad proživljeni život, jeste li njime zadovoljni? U kojoj se mjeri, ako ste smrtno bolesni, želite liječiti? Time se u knjizi "Budućnost umiranja" (izdavač Tim press, prijevod Svetlana Grubić Samaržija) bavi nizozemska liječnica i filozofkinja Marli Huijer. Ljudi sve češće žele živjeti što dulje. Životni vijek se značajno i produljio, pokazuju statistike. Živimo dulje, ali to ne znači da živimo i kvalitetnije.

Koliko traje smislen život? Što je smislen život?

Navodi primjer iz 1980-ih, iz doba dok se školovala za liječnicu opće prakse. Pamti 60-godišnjeg seljaka koji je odbio liječničku sugestiju da mu snime pluća, makar je imao simptome zbog kojih su sumnjali na karcinom. Nije htio provjeriti je li bolestan. "Pustite me da umrem kući, s pogledom na polje", kazao je doktoru.

I otac Marli Huijer umro je od raka pluća. Vrijeme koje je nakon dijagnoze živio uglavnom je proveo po bolnicama, na liječenju.

Bio je u pedesetima, odustao je tek kad mu je onkolog rekao da više nema pomoći. A, planirao je mirovinu, želio upisati studij filozofije.

Huijer se pita je li humaniji kraj imao njezin otac ili onaj seljak koji je odbio otići napraviti nalaze, kamoli se eventualno liječiti. Odgovor ne zna, ali u čast ocu ona je nakon završene medicine studirala filozofiju, to ju je navelo da se bavi temama zdravlja, bolesti, umiranja.

Idealno bi bilo, razmišljaju znanstvenici, kad bi nam se životni vijek mogao produljiti tako da dulje traju one godine vitalnosti i snage, najproduktivnijeg razdoblja, da živimo dulje godine zrelosti i dobrog zdravlja, a ne pozne starosti.

Marli Huijer pita se kad je pravo vrijeme za umiranje? To ovisi o tome što naš život u određenim godinama znači nama i što znači nama bitnim ljudima, kad im počinjemo biti manje bitni.

Smrtnost nas kao civilizaciju sve manje zanima, sve smo se manje spremni s njom suočiti, umiranje sve više nestaje iz svakodnevice života.

Mnogi ostaju bez roditelja tek kad i sami ostare, "pa se relativno kasno prvi put nađu kraj smrtne postelje - ako se uopće tamo i nađu. A iako većina Nizozemaca kaže da bi radije umrli kod kuće, to se događa tek kod jedne trećine smrtnih slučajeva. Preostali umiru u domovima za starije i nemoćne, u bolnicama ili ustanovama za palijativnu skrb. Ljudi koji se ne žele suočiti s umiranjem lako to mogu izbjeći, jer se ono rijetko događa u direktnom životnom okruženju." Pokojnici su i nakon smrti manje vidljivi negoli prije, groblja su sve praznija, ljudi se češće kremiraju negoli pokapaju. Doživljaj smrti zato nam postaje sve više stran.

Doduše, tu se autorica ne bavi smrću koja nam je svakodnevno servirana u vijestima, od koje smo udaljeni, na koju je većina otupjela.

Naslovnica knjige

Spominje slučajeve u Nizozemskoj kad ljudi u početnom stadiju demencije odluče dogovoriti eutanaziju u određenoj fazi. Govori o razmišljanju kazališnog producenta Diederika Hummelincka koji je nakon tri godine života s Alzheimerom odlučio da više ne želi živjeti.

"Smrt mi se nameće. Svakim danom sve više osjetim propadanje. Govor mi se pogoršava. Žudim za mirom. To je grozno zbog Simone (supruga, op. a.) i naše djece, ali čežnja za smrću veća je nego tuga zbog napuštanja voljenih. Volim spavati. Smrt doživljavam kao vječni san."

Huijer zaključuje da što je onaj koji umire sposobniji uvažiti vlastitu patnju i umiranje kao prirodan dio života to će i njegova okolina biti spremnija to učiniti. Jer, to nudi i mogućnost da se zajednički osvrnu na život koji je pri kraju, da se skupa smiju i tuguju.

Huijer ne savjetuje koliko živjeti, ali savjetuje ne živjeti bez humora. Jer, s humorom se lakše suočiti s propadanjem tijela, sa starošću, sa smrti. Dobro je kad i u vrijeme žalovanja i tuge ne gubimo smisao za humor.

"Bolne strane života se potiskuju, umjesto da se tome zajedno smijemo i da zbog toga zajedno plačemo."

Analizirajući život naglasak stavlja na kvalitetu, ne na kvantitetu. Ističe koliko su bitni odnosi, ljudski kontakti. Odnosi između mladih i starih su se promijenili, sve je manje bliskosti i kontakata. Tu vidi velik problem, stare ljude pogubno je izdvajati, odvajati.

To govore i istraživači tzv. plavih zona, područja na svijetu gdje ljudi prosječno najdulje žive. Svim tim područjima, od talijanske Sicilije do japanske Okinave zajedničko je da stari ljudi rijeko žive sami ili u domovima, ostaju u obitelji, žive pod istim krovom s djecom, osjećaju se korisnima, mnogi 80-godišnjaci na Siciliji i dalje obrađuju maslinike i vide smisao životu.

Što dulje živimo, to nam je života manje dosta, mnogi hoće još, "što više vremena dobijemo, to imamo jači osjećaj da nemamo vremena". Tempo života nikad nije bio tako brz. Sociolog Hartmut Rosa zaključuje: "Nemamo vremena, iako ga dobivamo u izobilju." Mnogima je nepodnošljivo i pomisliti, piše Huijer, da bi se očekivani životni vijek zbog ekoloških i inih problema uskoro mogao skratiti.

Sebe, kaže, vidi kao kariku u lancu generacija koje su postojale prije nje i koje će postojati poslije nje. Sebe vidi kao dio dugog narativa i to joj olakšava prihvatiti prolaznost i smrt. Narativ se nastavlja čak i kad nas više nema.

Za neke pravi trenutak za umiranje nije vezan uz životnu dob. Jednostavno prihvate da je trenutak da se pripremaju za smrt, prigrle bolest.

Spominje slučaj Renate Dorrestein koja je umrla sa 64.

"Kad sam čula dijagnozu karcinoma, odmah sam pomislila: prihvati to. Prigrli je, pruži ruke prema bolesti, nemoj je odgurnuti. Neka bude dio tebe, tako će ti najmanje smetati."

Odlučila je da se neće liječiti jer je zaključila da je živjela punim plućima i da je u redu da život završi na dobar način, nije se željela liječiti po bolnicama, već vrijeme koje joj je preostalo provesti kući.

Kraj knjige "Budućnost umiranja", zadnji fragment, autorica je nazvala - Veseli odlazak.

Podsjeća da humor pomaže u tome da se starost i umiranje više cijene. Stariji koji pred mlađima ne skrivaju godine i teškoće koje one donose nego se s time i šale pokazuju da su svjesni da je smrt neizbježna, ali i da je život koji su imali bio vrijedan truda. Ne drže se grčevito za život, pristaju na to da je dio tog života i - smrt.