Oni koji su 27. lipnja 2024. došli u zagrebačku Knjižnicu i čitaonicu Bogdana Ogrizovića na književnu večer "Ukrajina 2024." festivala Stih u regiji, u organizaciji Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog P.E.N. centra, zacijelo neće zaboraviti lice mlade lijepe žene koje ih je gledalo s plakata. I neće zaboraviti njezine pjesme, njezinu potresnu životnu priču o kojoj su govorili sudionici toga književnog događaja – gošće festivala, ukrajinske pjesnikinje Katerina Mihaljicina, Irina Starovojt, Ija Kiva, Lilija Bomko, Ivan Herceg, glavni urednik Poezije i direktor festivala, te suorganizator Tomica Bajsić, predsjednik Hrvatskog P.E.N.-a. Hommage talentiranoj ukrajinskoj književnici Viktoriji Amelini održan je na dan kad je umjetnica prije godinu dana zadobila smrtonosne rane u ruskom raketiranju restorana RIA u Kramatorsku. Preminula je od posljedica ranjavanja 1. srpnja 2023. Imala je samo 37 godina.
Njezina priča mogla bi biti siže za roman ili film, ali to bi trebao biti film ne samo o Viktoriji Amelini, već o Ukrajini u čiju je sudbinu nerazmrsivo uplela svoj život. Rođena je 1. siječnja 1986. u Lavovu – prvoga dana u godini, kada ljudi razmjenjuju lijepe želje i sanjaju da im nova donese što više sreće. Prvoga dana godine koja će donijeti jedan od težih izazova – katastrofu u Černobilu, pokazavši krhkost ljudskog života. Kad je imala 14 godina, emigrirala je s ocem u Kanadu. Međutim, vratila se u Ukrajinu. U rodnom gradu studirala je na sveučilištu Lavovska politehnika i stekla stupanj magistra kompjutorskih tehnologija. Radila je u IT kompanijama, i to na rukovodećim položajima. Obišla je svijet, od Tibeta do Silicijske doline. Mlada i uspješna IT stručnjakinja napušta 2015. dobro plaćen posao u struci kako bi se posvetila književnosti. U njezinu slučaju to je značilo istinsku posvećenost. Ostat će upamćena na samo po svojim sjajnim knjigama, nego i po tome što je učinila za ukrajinsku književnost u više područja.
Lavovska obitelj
Pozornost čitatelja i književnih kritičara privukla je svojim prvim romanom "Sindrom listopada, ili Homo Compatiens" (2014.). Predgovor toj knjizi napisao je Jurko Izdrik koji se tada gotovo potpuno posvetio pisanju poezije. Književnik nije mogao a da ne osjeti pjesničku potku proznog djela Viktorije Ameline. "Sindrom listopada" posvećen je rijetkoj temi – daru empatije koja može biti vrlo bolna za onog koji suosjeća. Čitajući sada o životu junaka tog romana, mnogi se čitatelji zamišljaju nad nesvakidašnjom empatijom same autorice koju je ona pretvorila u aktivni životni stav.
Njezin drugi, najpoznatiji roman "Dom za Doma" (2017.), koji je dobio nagradu "Joseph Conrad", prikazuje život jedne lavovske obitelji – ali ne tipične galicijske, već one koju ironično nazivaju nasljednicima "osloboditelja", oficira sovjetske armije koji su se doselili u grad nakon deokupacije Lavova od hitlerovaca. Neobičnost je ove knjige i u izboru teme i prostora, kontaminiranog književnošću i sjećanjem (stan u kojem žive junaci nekad je pripadao slavnom poljskom književniku Stanisławu Lemu), ali i u izboru pripovjedača – psića Dominika, Doma.
Posebna osjećajnost Viktorije Ameline došla je do izražaja i u njezinim knjigama za djecu: "Netko, ili Vodeno srce" (2016.) i "E-e-e-priče bagera Eke" (2021.). Voljela je djecu, često je nastupala pred njima, posebno tamo gdje je rat, počev od 2014., pustio svoje korijenje i oduzeo djeci najbezbrižnije razdoblje života, oduzeo im je djetinjstvo. Pretpostavit ću da je Viktorija mislila prije svega na tu djecu, osmislivši i organiziravši Njujorški književni festival. Nije riječ o američkom New Yorku, nego o njegovu imenjaku u Donjeckoj oblasti. To je mjesto u sovjetsko vrijeme bilo preimenovano i postalo Novgorodske, a 2021. mu je vraćeno njegovo povijesno ime. Godine 2021. u taj su gradić došli najpoznatiji književnici Ukrajine i tih je dana, zahvaljujući Viktoriji, on postao centar ukrajinskog književnog svemira, usprkos ratu koji je pored krhkog primirja i dalje tinjao. Stanovnici donjeckog New Yorka više nisu bili provincijalci, udaljeni od velikih centara kulture, postali su i sami njezin epicentar. Na književnoj večeri u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića Katerina Mihaljicina pokazala je maramu s logotipom festivala – još jednu od Viktorijinih ideja koja svjedoči o njezinoj dubokoj angažiranosti u sve što je radila. Bio je organiziran i književni natječaj za djecu iz toga mjesta, a pobjednici su došli u goste u Viktorijin Lavov.
Zakopani zapisi
Oni kojima se čini da su razlike između istočne i zapadne Ukrajine nepremostive neka se sjete toga festivala koji je napravila Lavovljanka kako bi oživila kulturni život, pa i život kao takav, na prostorima Donbasa. Ruska vojska stalno gađa Njujork, oštećena je i lokalna knjižnica u kojoj su se održavali književni susreti. Ali ne nestaje vjera da će festival opstati, unatoč razaranjima. I da će jednoga dana okupiti pisce i ljude koji vole knjigu. Viktoriji bi to sigurno bilo drago.
Napad Rusije na Ukrajinu 24. veljače 2022. zatekao je književnicu u Egiptu, gdje se odmarala sa suprugom i malim sinom. Istoga dana kreću u Ukrajinu. Ta krhka plavuša postaje oslonac mnogim ljudima. Brojnim prijateljicama (imala je nevjerojatan talent za prijateljstvo), poznatima i nepoznatima.
U travnju 2022. pridružuje se timu Truth Hounds, počinje dokumentirati ratne zločine. Za vrijeme njihove misije u deokupiranim mjestima Harkivske oblasti Viktorija pronalazi dnevnik ukrajinskog pjesnika Volodimira Vakulenka. Znajući da okupatori mogu doći po njega, Volodimir je zakopao svoje zapise u vrtu. Rusi su strijeljali toga autora nježnih pjesama za djecu, koji je iskreno volio svoju zemlju, a tijelo mu bacili u jednu od masovnih grobnica. Volodimirov otac ispričao je Viktoriji o dnevniku, ali se nije mogao sjetiti mjesta gdje je bio zakopan. Viktorija nije odustala od potrage sve dok nije pronašla to važno svjedočanstvo koje će poslije predati Harkivskom književnom muzeju. Pomagala je i obitelji pjesnika, veselila se dolasku u Lavov njegova sina i majke. Primila je u njegovo ime nagradu Međunarodne asocijacije nakladnika i odnijela je Volodimirovoj majci. Napisala je predgovor njegovoj knjizi "Preobražavam se... Dnevnik okupacije. Izabrane pjesme". Viktorija je otišla s ovoga svijeta 1. srpnja, na rođendan Volodimira Vakulenka. Tako su se njihove sudbine ponovo preplele...
Viktorija je sudjelovala u brojnim volonterskim misijama, zajedno s kolegicama i kolegama iz Ukrajinskog P.E.N.-a obilazila gradove i sela istočnih oblasti Ukrajine, bila je tamo gdje je bilo najteže – da pomogne, podrži, da se suoči s brutalnošću zločina ruskog agresora. Često je nastupala na međunarodnim forumima, književnim festivalima, donoseći glas Ukrajine, čineći je vidljivom i razumljivijom za one koji žive daleko od nje. Vjerovala je u pravdu i radila na tome da pravda pobjedi.
Glas Ukrajine
U svibnju 2023. dobila je potvrdu da će postati Harriman resident writer, što je značilo boravak na rezidenciji u Parizu od rujna 2023. do lipnja 2024. Jako se veselila tome, kao i mogućnosti da povede sa sobom desetogodišnjeg sina. Namjeravala je završiti tamo svoju non fiction knjigu "Looking at women, looking at war: A War and Justice Diary". Pisala ju je na engleskom koji je odlično poznavala, želeći da glas Ukrajine čuju, razumiju, osjete.
Išla je za svojim prejakim unutarnjim imperativom pomagati, misliti na druge više nego na sebe i svoju sigurnost. Čuvši na Književnom arsenalu, festivalu koji se unatoč ratu održavao u Kijevu, da kolumbijski novinari kreću u Kramatorsk, odmah se ponudila da ih prati. Ruski Iskander udario je u restoran RIA gdje su večerali, odnijevši Viktorijin život i život još 12 ljudi, među kojima i četvero djece. Ranjeno je 59 ljudi.
Viktorija je preminula u bolnici u Dnjepru. Vijest o njezinoj pogibelji potresla je one koji su je poznavali i one koji su je čitali ili slušali, ili samo čuli za nju. Oproštaj je bio u Kijevu, u Mihajlovskoj crkvi, a zatim u Lavovu, u Crkvi Petra i Pavla, hramu u kojem se opraštaju od vojnika koji su pali u borbi za slobodu Ukrajine. Vojnici su nosili fotografiju književnice koja je poginula braneći svoju zemlju vlastitim životom. Stotine ljudi došle su se oprostiti od Viktorije Ameline. Došao je pozdraviti se poslednji put s kolegicom i odati počast ukrajinskoj književnici, prije svega u svoje ime, ali i uime Međunarodnog P.E.N.-a, predsjednik Hrvatskog P.E.N.-a Tomica Bajsić.
Na društvenim mrežama pojavile su se pjesme posvećene Viktoriji. Njezine prijateljice, koje su odabrale oblik pjesme kao jedini mogući za težak trenutak oproštaja, i pjesnikinje koje je nisu poznavale, ali su bile potresene tim strašnim gubitkom, ispjevale su, svaka drugačije, svaka vrlo osobno, himnu ženi koja je zračila Svjetlost. Ta Svjetlost pretočila se i u te pjesme, i u sjećanje na Viktoriju Amelinu koje traje.
Viktorija se jako veselila putovanju u Pariz, pozvala prijateljice k sebi u stan da to proslave. One se već drugu godinu okupljaju u dvorištu njezine zgrade na dane sjećanja. Prošle godine sve su došle u crvenim haljinama. Ove godine, na godišnjicu udara na Kramatorsk, obukle su zeleno. Viktorija je gotovo uvijek nosila crne haljine, ali je kod drugih voljela haljine jarkih boja.
Jedina pjesnička zbirka Viktorije Ameline naslovljena je "Svjedočanstvo". Pjesnikinja joj je stigla dati naslov, ali ju nije stigla vidjeti tiskanu (objavljena je 2024.). Njezina poezija bila je najjače svjedočanstvo o ratu. Hrvatski čitatelji imali su mogućnost uvjeriti se u to zahvaljujući dvojezičnoj antologiji Ukrajina 2022.: pjesnički ljetopis rata koju je objavio Hrvatski P.E.N. U nju je ušlo nekoliko Viktorijinih pjesama. Isti nakladnik namjerava objaviti hrvatsko izdanje "Svjedočanstva", a njezine pjesme ući će i u drugi dio antologije ukrajinske ratne poezije radnog naslova "Ukrajina 2024: glasovi i slike" koju će također objaviti Hrvatski P.E.N.
Jednostavno, bez naglašene metaforike, književnica govori o najbitnijem u čovjeku, svjedoči o hrabrosti i strahu, smrti te ljubavi prema životu. To je himna ljudskome u čovjeku u teška ratna vremena, pokušaj da se pjesničkim riječima zakloni svoju zemlju. Žena vrana iz pjesme koja ritmikom podsjeća na starinsko bajanje drži svojim krikom lastavice u nebu, doziva svoje sestre. To sestrinstvo koje jača, spašava, čini čuda javlja se i u drugim Viktorijinim pjesmama. Njezine književne sestre priredile su, zajedno s Viktorijinim suprugom Oleksandrom i Danilom Movčanom, njezino "Svjedočanstvo". A njihove pjesme, posvećene njoj, mogu sačiniti posebnu knjigu.
"Iz te boli i imena žena
Njezine će nove sestre izrasti iz zemlje
I opet će zapjevati i pjevati život",
proročki je napisala Viktorija.
Njezin glas i dobra energija nastavljaju živjeti: knjigu poezije Olene Husejnove "Noćni radio program" (2024.) otvara lista zahvalnosti koja sadrži posebnu stavku: "A također Viktoriji Amelini koja je smislila kako napraviti knjigu od ovih tekstova".
Priča koja se ne završava
Nedavno je objavljena i prva knjiga poezije Artura Dronja čije sam pjesme prvi put čitala zahvaljujući Viktoriji Amelini. Vjerujem, ne samo ja. Nije se žurila na čitanje i prevođenje slati svoja djela, drugi su imali prednost.
U Britaniji je izašla antologija "Writing Under Fire: Poetry and Prose from Ukraine and the Black Country" s posvetom Viktoriji Amelini. Američki nakladnik Arrowsmith Press kao zasebnu knjigu ("Nothing Bad Has Ever Happened: A Bouquet for Victoria Amelina") objavio je dva Viktorijina eseja o Hladomoru i Holokaustu te uspomene njezinih kolegica i kolega, prijateljica i prijatelja. Kod američkog nakladnika Macmillan Publishers St. Martin‘s Pressa u veljači 2025. izaći će knjiga Viktorije Ameline "War & Justice Diary: looking at women looking at war". Ukrajinska književnica posmrtno je dobila visoku ukrajinsku državnu nagradu – orden "Za zasluge" 3. stupnja. Dobila je i nagradu Norveškog udruženja književnika Freedom of Expression Award. U obrazloženju žiri je naveo: "Čak i nakon smrti ona ostaje živi glas za sve ukrajinske pisce".
Jedna od Viktorijinih pjesama nosi naslov "Priča koja se ne završava". Priča o Ženi, Spisateljici, Aktivistici, Prijateljici Viktoriji Amelini upravo je takva. To je priča o Svjetlosti koja traje.