Preminuo je prevoditelj i kazališni redatelj koji je na scenu donio Krležu, Čehova, Camusa, Handkea...

Umro je prevoditelj i kazališni redatelj Vladimir Gerić koji je tijekom gotovo sedamdeset godina umjetničkoga rada bio prisutan u gotovo svim zagrebačkim kazalištima dok u varaždinskom kazalištu devedesetih godina 20. stoljeća oživljava kajkavštinu na pozornici.

Gerić je režirao neke od kultnih &TD-ovih predstava - Handkeova "Kaspara" s Ivicom Vidovićem, Šoljanovo "Brdo" i "Galilejevo uzašašće", na scenu je postavio i Krležine "Gospodu Glembajeve", "U agoniji" i "Kraljevo", Labicheov "Slamnati šešir", Feydeauovu "Bubu u uhu", Čehovljeva "Ujaka Vanju", Camusov "Nesporazum".

Usporedno s radom u kazalištu bavio se književnim prevođenjem s engleskog, francuskog, ruskog, slovenskog, njemačkog, poljskog, češkog, makedonskog i letonskog jezika.

Njegovi se prijevodi izvode na mnogim hrvatskim pozornicama, a posebno se ističu prijevodi Shakespearea, Molièrea, Racinea i Čehova.

Rodio se 4. ožujka 1928. u Zagrebu, gdje je studirao jugoslavenske književnosti, ruski i francuski jezik, a nakon toga i kazališnu režiju. U studentskim danima bio je jedan od utemeljitelja Maloga dramskoga studija na Trešnjevci.

Godine 1957., sa skupinom kazališnih umjetnika, na poticaj Branka Gavelle, odlazi u varaždinsko Narodno kazalište Augusta Cesarca gdje je isprva slikar scenografije, scenograf, a potom i redatelj.

Nakon pet godina vraća se u Zagreb gdje je redatelj na Radio Zagrebu, potom dramaturg i redatelj u zagrebačkome HNK do 1978.

Na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti od 1970. do 1974. predavao je glumu i scenski govor.

Tijekom gotovo sedamdeset godina umjetničkoga rada kao redatelj prisutan je u gotovo svim zagrebačkim kazalištima - od HNK-a, preko Gavelle, Komedije, Teatra &TD, Satiričnog kazališta Jazavac, današnjega Kerempuha, Trešnje i Družine Histrion.

Režirao je i u Varaždinu, Osijeku, Rijeci, Dubrovniku i Splitu. Važan dio njegova kazališnoga djelovanja odnosi se na angažman u varaždinskom kazalištu gdje devedesetih godina 20. stoljeća oživljava kajkavštinu na pozornici.

Režira tada predstavu "Bogi Ivač", tri francuske farse u kajkavizaciji Tomislava Lipljina, Shakespeareovu komediju "Puno larme a za ništ" (Mnogo vike ni za što u Lipljinovoj kajkavizaciji), nakon čega se ponovno vraća francuskim farsama režirajući predstavu "Tri kurviši pod raspelom" u vlastitom prijevodu na kajkavski.

Surađivao je i s Glumačkom družinom Histrion za koju je kajkavizirao Shakespeareove "Vesele ženske z Griča" (Vesele žene Windsorske) i "Na Tri krala ili Kak očete" te Feydeauovu komediju "Lovački rog" (koja je igrana i pod naslovom "Gospon lovac").

Na kajkavski, koji je smatrao svojim materinskim jezikom, preveo je čak i Držićevu Novelu od Stanca pod naslovom "Spelancija od Stanca".

Prevodio je Shakespearea, Molièrea, Čehova, Racinea, Corneillea, Kosinskog, Dostojevskog, Bulgakova, Baudelairea, Verlainea, Rimbauda, Mallarméa, Jesenjina, Anouilha, Calderóna, Camusa i mnoge druge autore.

Dobitnik je ordena Reda Matice hrvatske i niza nagrada među kojima su nagrade za životno djelo Hrvatskog društva dramskih umjetnika, nagrada Vladimir Nazor za životno djelo na području dramske umjetnosti, nagrada za životno djelo Društva hrvatskih književnih prevodilaca te nagrada za životno djelo Iso Velikanović Ministarstva kulture za područje književnoga prevođenja.