Umro je Gajo Peleš. Pavičić: ‘Bio je jedan od najpopularnijih profesora‘

U 95. godini života u Zagrebu je preminuo Gajo Peleš, višedesetljetni profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta i ugledni književni teoretičar. Tako je u dubokoj starosti, i pomalo zaboravljen, otišao jedan od najpopularnijih i najutjecajnijih profesora studija komparativne književnosti.

Gajo Peleš rođen je 1931. u Karlovcu. Koncem pedesetih studirao je jugoslavistiku u Zagrebu te je 1965. doktorirao disertacijom „Struktura suvremenog hrvatskog i srpskog romana (1945.–1961.)“. Već u tom ranom opusu pojavljuju se odlike koje će kasnije karakterizirati Pelešev kritičarski rad. Peleša zanima „close reading“, brižljivo analiziranje i interpretiranje teksta. Rano usvaja strukturalističku metodu koja je tada teorijska novost. Iz današnje perspektive, zanimljivo je da tada mladi Karlovčanin pod lupu uzima i hrvatski i srpski roman, što se i tada rijetko radilo: filologija je i tada hrvatsku i srpsku književnost tretirala kao dva odvojena, nepomiješana entiteta.

Kasnih šezdesetih Peleš je lektor u Lilleu, a potom i asistent na Sveučilištu Paris VII u Vincennesu. To je dodatno produbilo njegove ionako jake frankofone interese, koji će ostati snažni kroz cijeli predavački rad. Peleš je redovito za predmet svojih seminara uzimao upravo francuske klasike kao što su Balzac, Flaubert, Zola, Maupassant ili Proust. Na odsjeku koji će mu obilježiti život – komparativnoj književnosti – zaposlio se kao docent 1972., u 41. godini.

Objavio je tri knjige, mahom sabranih interpretativnih studija – „Iščitavanje značenja“ (1982), „Priča i značenje – semantika pripovjednog teksta“ (1989) i „Tumačenje romana“ (1999). Dakako, objavio je i niz studija i znanstvenih članaka. No, ne bi bilo pogrešno reći da je najvažniji dio Peleševa rada bio onaj koji je za sveučilišnog nastavnika i najvažniji: a to je predavački.

Sustav studiranja komparativne književnosti i tih je godina bio „amerikaniziran“: studenti su birali izborne kolegije. Očekivalo se da nastavnik kolegije mijenja, jer ako to ne radi, to je simptom nerada. Peleš bi nudio kolegije koji su u principu uvijek bili drukčiji, ali slični. Dvosemestralni kolegij sastojao bi se od dubinske analize malog broja romana 19. i 20. stoljeća. Peleš bi pazio da ne odabere kanonska lektirna djela koja „smo ionako čitali“. Odabrane bi knjige sa studentima potom minuciozno, kroz debatu, raščlanjivao do najsitnijih detalja. Svatko tko je dotad imao ideju o čitanju kao o skeniranju na brzinu, tko bi knjige pročešljao samo prateći fabulu, na Peleševu bi kolegiju otkrio što zaista znači nešto pročitati.

Od devedesetih nadalje teorija je krenula drugim smjerom, kulturalni su studiji počeli djela promatrati u kontekstu, iskapati iz njih (ne)skrivenu ideologiju i poveznice s društvom; minuciozno zabadanje nosa u tekst, samo tekst i ništa drugo doli tekst, izašlo je iz mode, pa je pomalo iz mode izašao i Peleš. Ali utjecaj profesora Peleša ostao je. Iz studentskih klupa zagrebačke komparativne izašle su desetine danas uglednih profesora, teoretičara, novinara, urednika, kazališnih i filmskih režisera, dramaturga i copywritera. Što god kasnije radili, pouka profesora Peleša ostala im je kao dio popudbine. Naučio ih je što zaista znači čitati knjigu.

Posljednji ispraćaj profesora Peleša održat će se u četvrtak, 23. srpnja, u 11:55 sati, u krematoriju na Mirogoju.