POZNATI PISAC I NOVINAR OBJAVIO NOVU KNJIGU 'Ne želim reći da je nastupila smrt romana, ali mislim da su kratke priče više u trendu'

“Vi mislite da su bajke izmišljene i da nisu postojale i ne postoje bajna bajkovita bića, ali ja sam poznavao Malu sirenu. Živjela je u suterenu.” To je prva rečenica jedne od 380 priča koje su objedinjene pod naslovom “Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu”, nove knjige novinara i književnika Pere Kvesića.

Riječ je o njegovim zapisima s istoimenog bloga, fotografijama i stripovima, koji su nastajali u zadnjih 15 godina. Kad je odlučio da je vrijeme za objavu, prošao je uzduž i poprijeko kroz stotine tekstova koje je tijekom svog tog vremena napisao i objavio. U knjizi su uglavnom zapravo postovi objavljeni 2005. i 2006. godine, uz poneku iznimku. Svaka je priča kratka: neke svega nekoliko rečenica, druge nekoliko stranica. Ta kratkoća uobičajena je za medij kakav je blog, pojašnjava Kvesić.

- On trpi samo kratke forme, one koje stanu na ekran. Dok sam ih pisao, zaista nisam niti pomišljao da bi jednog dana mogle biti objavljene kao dio knjige. Ti su tekstovi na internetu bili dosta čitani u vrijeme prije pojave Facebooka, kad sam točno mogao vidjeti koliko ljudi dolazi na blog. No, postovi se brzo zaborave, pa mi se čini da je ovo njihovo stavljanje među korice donijeti neko drukčije čitanje - kaže Kvesić i dodaje kako ga jako zanima na koji će način njegovi tekstovi utjecati na čitatelje i hoće li im se svidjeti.

Nije bilo lako proći kroz više od dvije tisuće objava na blogu, priznaje Kvesić, no imao je dva kriterija za odabir: priča nije smjela biti vezana za neki kontekst, kakvih je bio solidan broj, i morala je biti dobra. Htio je stvoriti knjigu u kojoj nema čega nema, pojašnjava. Premda na prvi pogled djeluje kao da tekstovi nisu poredani po nekom smislenom kriteriju, nego da je riječ o proizvoljnosti autora, on kaže kako je ipak podmetnuo određenu strukturu. Nju će čitatelj u određenom trenutku shvatiti, dodaje, kada će uočiti da među pričama postoje veze koje imaju značenje. Zato je najbolje da se čita onim redoslijedom kako su posložene.

- No, može se čitati tako da se knjiga otvori bilo gdje. Otprilike, ako ne shvatiš prve tri priče, ništa, ideš dalje, čitaš druge. To je moj prijedlog, koji čitatelji mogu, ali ne moraju uvažiti - ističe Kvesić.

Priznaje kako su neki od tekstova u njegovoj novoj knjizi na nivou usputne zabilješke ili gotovo pa kratkog sadržaja. Druge su kao početak priče, a treće dovoljno informativne da bi se po njima mogao napisati ozbiljan roman. Vjeruje kako će neke čitatelja oduševiti, druge će možda biti nejasne, a treće na njih neće ostaviti pretjeran dojam. No, valja imati na umu da su one nastale prije više od deset godina, kaže Kvesić. Tada su neke ideje koje on iznosi bile nove i šokirale su ljude, što mu je bilo dovoljno privlačno da bi se time bavio, no danas su one uglavnom uobičajene i ne izazivaju pretjeranu reakciju.

- Pisci inače pribjegavaju raznim metodama kako bi bili čitaniji: pišu lijepo, osebujno... U ovoj knjizi toga nema: tekstovi su pisani na brzinu, a ljepota je zanemarena. Htio sam sve svesti na osnovno: priču. Priče su toliko neopisivo važne za naš život da je najbolje da svi to što prije osvijestimo. Sve oko nas su priče: naše misli, razgovori s drugima, pa čak i lažne vijesti - ističe Kvesić i dodaje kako je u ovoj knjizi izbjegavao primijeniti česti recept pisaca “ubaci unutra humor i seks”. Nije htio da to budu ni začini ni ukrasi teksta, kaže, i izbjegavao je to koliko god da je mogao. Ipak, u nekim se pričama on nije mogao izbjeći, tako da na stranicama možemo pronaći i jednog i drugog.

Knjiga počinje pričom “Nova Šeherezada”, u kojoj na osam stranica upoznajemo Suprugu, koja raspreda priče kako bi supruga odvojila od prijatelja s kojim igra šah. Na samom kraju te priče iznosi zanimljivu misao “Dobre priče kao i dobre teme imaju svoju snagu”. Tom pričom Kvesić sugerira kako je na narednim stranicama i on svojevrsna moderna Šeherezada: ne priča da sebi spasi glavu na ramenima, kao niti zato da postigne neki veliki i važan cilj, već kako bi saznao na koji način djeluje literatura u svom osnovnom obliku.

S obzirom na to da je riječ o knjizi, još neko vrijeme neće znati kako su čitatelji primili njegovu pisanu riječ, no to je ono što ga jako zanima i nada se feedbacku od čitatelja.

Zašto baš kratke priče, pitamo ga. Riječ je o formi koja nije pretjerano popularna među izdavačima, priznaje Kvesić, no unatoč tome objavljene su neke fenomenalne knjige sastavljene isključivo od priča. U zadnje vrijeme mu se čini da ih se sve više objavljuje, dodaje, pa je odlučio i on krenuti tim smjerom.

- Ova knjiga je nova za mene, ali je u trendu. Ne želim reći da je došlo vrijeme za smrt romana, ali se protegnuo spektar formi koje se mogu uvažavati kao relevantne - smatra Kvesić i dodaje kako je u svemu bilo i pomalo inata. Baš zato što među izdavačima nisu jako popularne kratke forme, on je Frakturi dostavio više od 450 stranica kratkih priča. Istovremeno je to i pokušaj udice uz čiju će pomoć saznati jesu li te forme ono čime se love tipični čitatelji. To ostaje za saznati.