IRENA VRKLJAN

POTRESNE LAMENTACIJE PJESNIKINJE 'Samoća je najgora stvar u starosti. Izgubiš cijelu svoju generaciju...'

 Srđan Vrančić/CROPIX

Promocija knjige Irene Vrkljan “Pjesme, nepjesme” u sklopu 11. izdanja sajma knjiga i festivala autora Vrisak, uz moderiranje Jadranke Pintarić i Voje Šiljka, poklopila se s viješću o smrti Zlatka Boureka. Pjesnikinju, kojoj je danas 88 godina, pogodila je smrt još jednog u nizu njenih prijatelja koji je bio drag gost u Ireninom berlinskom domu koji je pola stoljeća dijelila sa svojim suprugom, njemačkim piscem Bennom Meyer-Wechlackom.

- Ne bih više htjela biti mlada. Kada čovjek ostari, ne ostane ništa. Izgubiš cijelu svoju generaciju - kazala je u jednoj od svojih potresnih lamentacija o starosti.

- Starost je suvišna - bio je njen odgovor na pitanje Jadranke Pintarić kakva je starost, uz koji se efektno nadovezao stih iz jedne od njenih pjesama - “Tko će razbiti sat i tako nas osloboditi vremena?”.

- Samoća je najgora stvar u starosti. Fali ti cijela generacija.... - nastavila je.

Šetnje u sjeni

Kad ju je Jadranka Pintarić podsjetila da su uspomene na minula vremena ostale sačuvane na brojnim fotografijama koje je Vrkljan godinama čuvala, pjesnikinja ju je presjekla - “Sve fotografije sam pocijepala”.

- Znam da će završiti po smeću. Nemam to kome ostaviti. Sve će to nestati. Što je starost? To je vrsta osame koja nije osama. Ja mogu biti sama, ali ne mogu ostati bez ljudi. A meni su ljudi potrebni - ispričala je pjesnikinja.

Bilingvalna spisateljica koja je pisala i na njemačkom i hrvatskom jedna je od najvećih živućih hrvatskih književnica. Najnovija knjiga Irene Vrkljan, “Pjesme, nepjesme”, kako je o njoj napisala Jadranka Pintarić, nastala je umjesto samotnih šetnji nakon Bennove smrti 2014. godine - Irena, naime, ima alergiju na sunce i zato je Benno napravio poseban itinerer za njihove šetnje berlinskim ulicama: da hodaju uvijek u sjeni. Kako nije znala kojim sjenovitim ulicama Zagreba šetati, napisala je pjesme “o samoći, tjeskobi, tuzi, onim osjećajima koji ćute prazninu, nemoć, ništavilo”.

- Poslije smrti Benna, to je naprosto iz mene isteklo. Nisam uopće imala svijest što pišem. Jadranka je to uredila, dala mi je hrabrosti da to objavim. Bez nje te knjige ne bi ni bilo - rekla je pjesnikinja na promociji u prepunom riječkom antikvarijatu Ex Libris. Jadranka Pintarić i Vojo Šiljak, zajedno s Irenom, poveli su publiku na putovanje u prošlost, vrijeme krugovaša, vrijeme druženja u stanovima i ateljeima, čitanja poezije, snimanja filmova o istaknutim umjetnicima koji su obilježili hrvatsku kulturu. Priču je otvorio Vojo Šiljak sjećanjem na fotografiju iz ateljea Krste Hegedušića, na kojoj su Šoljan, Slamnig, Hrvoje Hegedušić, Irenin prvi suprug Zvonimir Golob i Irena Vrkljan.

- To je daleka prošlost. Snimali smo filmove o Babiću, o Krleži, o Stupici, Kaštelanu, Vesni Parun... Ti su materijali negdje u arhivu HTV-a i mislim da će završiti negdje u podrumu. Svi su oni bili ljevičari, neki od njih, Murtić recimo, bili su u partizanima... To su zapisi o ljudima koji su stvarali našu kulturu. Živimo od toga još i danas i ne znam što će biti ako to zaboravimo - kazala je.

Ipak, kako je podsjetila Pintarić, u tijeku je digitalizacija i obnova emisija “Portreti i susreti” za koje je Vrkljan radila scenarije, istaknuvši da se radi o neprocjenjivom blagu koje otkriva s kakvom su se pažnjom 60-ih radile emisije iz kulture.

- Te su se emisije radile bez ikakve cenzure, što je danas teško zamislivo. Nikoga od tih ljudi danas više nema i to mi je teško prihvatiti - rekla je Vrkljan.

Upoznavanje s Bennom Meyer-Wehlackom bila je, kaže, ljubav na prvi pogled.

Berlinske godine

- Osam dana smo se znali i već je stajao pred mojim stanom s koferima. Bili smo strašno siromašni, živjeli smo u potkrovlju koje je prokišnjavalo, spavali smo u uskom krevetu crvenog križa. Ali, mi smo to voljeli. Ja u životu nikada nisam voljela dvije stvari: pobjednike i bogataše. Ne volim ove koji sjede po kafanama i ne vide ove koji kopaju po kantama za smeće. Benno je bio jedini čovjek koji me je mogao utješiti. Znao mi je reći: “Ako ti počneš plakati, plakat ćeš pola godine”, ispričala je.

Njen je suprug, ispričala je, imao sedmogodišnji spisateljski blok koji mu je pomogla prebroditi.

- Mislim da se plašio bijelog papira. Napisao je poslije 27 drama, prve knjige mi je diktirao - kazala je.

Pedeset godina živjeli su u Berlinu, dolazeći redovito u Zagreb. U berlinskom su se domu družili su umjetnicima, ponajviše slikarima, a jedan od Bennovih prijatelja bio je i nobelovac Günter Grass.

- Cijenio je što Benno piše njegove dijaloge. Ali, Benno nikada nije htio koristiti te veze. Vjerovao je da će njegovo pisanje i bez toga doći do nekoga - rekla je Vrkljan.

U Ex Librisu spisateljica se prisjetila i anegdota, među ostalim, i toga da je njena danas kultna knjiga “Svila, škare” bila odbijena od sedam izdavača, uz obrazloženje da to kod nas neće nitko čitati.

Sirovyjevi snovi

- Da nije bilo Nenada Popovića, koji je tada radio u Grafičkom zavodu, ne bi ni bila objavljena - ispričala je.

Kazala je i da je iza njenog supruga ostalo tisuću stranica zapisa o Zagrebu koji čekaju na objavu. Spomenula je i dirljivu priču koja stoji iza radiodrame “Sirovyjevi snovi” koju je napisala zajedno s Bennom.

- Karl Sirovy bio je slikar, prijatelj mog oca. Imao je suprugu Židovku koju je pet ratnih godina skrivao u stanu. I ona i on imali su kod sebe tabletu cijankalija, u slučaju da ih ustaše uhvate. Nakon rata, netko ga je denuncirao i po njega je došla Udba. On je govorio šest jezika i nekome je bio sumnjiv, ili je naprosto to bila zloba.

Kada su ga odveli, u autu je popio cijankalij. Dan kasnije popila ga je i ona. U drami nas je zanimalo kako je izgledao njihov život iza zatvorenih vrata, sa zamračenim prozorima, o čemu su pričali tih pet godina, u stalnom strahu da ne budu otkriveni. Ona je bila pijanistica koja nije smjela svirati klavir da je ne bi netko čuo. On je kupovao hranu za dvoje, pazeći da ne bude sumnjiv - ispričala je Vrkljan.

U Berlin se, veli, ne misli više vraćati.

- Ne nedostaje mi Berlin jer se promijenio, postao je nacionalistički. Od kada je Erdoğan na vlasti u Turskoj, a u Njemačkoj živi 6 milijuna muslimana, situacija se zaoštrila. U Njemačkoj postoji ogroman nesrazmjer između bogatih i siromašnih, ima jako puno žena koje su u mirovini, ali moraju raditi, jer nemaju dovoljno novca.

Poznajem vlasnika antikvarijata koji je imao divne knjige, jako puno filozofske literature, a sada pere stubište u dječjem vrtiću za jedan euro po satu. Njegova supruga kuharica je u vrtiću. Kako da onda volim Berlin? To prije nije bilo tako. S globalizacijom se sve promijenilo - kaže.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 01:00