Po čemu su slični načelnik Murtera i Visković: Jako vole žene, no smatraju ih slabijim spolom

Ni nakon što je Jutarnji objavio tekst svoje kolumnistkinje i novinarke Jelene Veljače, Velimir Visković nije shvatio da bi se trebao ispričati za javno iznesene uvrede. Nije se ispričao književnoj kritičarki Jutarnjeg Jadranki Pintarić, koju je napao da je frustrirana nerotkinja jer mu se navodno izrugala zbog poznog očinstva u kritici njegove autobiografije (nije). Tekst kritike, istaknuo je više puta, ne misli pročitati. Nije se ispričao glazbenici koja ga je kritizirala na Facebooku, a on joj odgovorio "dušo, ti i dalje budi lijepa, u tome si najbolja". Umjesto odgovora i isprike, izvrijeđao je i Jelenu Veljaču: "S tim se možeš samo sprdati, ne da mi se polemizirati s autoricom sapunica i (po)modnom ikonom".

Zašto bi se netko, tko je uvrijedio ženu, ispričao za to? Doista, zašto? Mi smo društvo u kojoj uglednu književnu kritičarku koja je objavila prikaz tvoje knjige možeš popljuvati kao frustrIranu nerotkinju, poručujući da ti ne pada napamet pročitati njenu kritiku do kraja - a da niti jedno od dva društva pisaca ne reagira. U normalnoj intelektualnoj sredini ta bi te rečenica autodiskvalificirala. Pljuvati autora kritike, zbog kritike za koju tvrdiš da je nisi pročitao? Niti namjeravaš. Ako smatraš da je to normalan postupak, jesi li tako pisao knjige?

Velimir Visković očito spada u one koji mogu što god hoće, i tako godinama. Da ne reagira društvo pisaca, da se ne javi ma ni neformalna skupina književnika u obranu kolegice. Da ti nitko tko ima funkciju i moć javno ne kaže da bi u 21. stoljeću trebao biti pristojan prema kolegama, pa i onda kad su to žene. "Uglavnom radim s piscima vani i iako nigdje nije bajka, da je ovakav post tvitao na engleskom, živog bi ga pojeli, izdavač bi se kleo da nema pojma tko je taj lik i godinu dana mu nitko ne bi kupio knjigu", napisala je kustosica i književnica Jelena Dunato.

Ali mi smo duševni, nećemo mi pacnuti po prstima nekoga samo zato što slabijeg od sebe javno vrijeđa.

Na direktno pitanje zašto ne odgovori ni meni ni drugim ženama koje su mu postavile konkretna pitanja, Visković je poručio da nas ignorira. To je ustaljena navika: u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, gdje je godinama radio, od šest članova uprave jedna je žena. To je već mahinalno, ignorirati žene. U Hrvatskom društvu pisaca, koje je osnovao i bio mu predsjednik, tri su člana predsjedništva, i tri tajnice. U upravnom odboru je 9 članova, 2 su žene. A to je ono liberalnije društvo, otvorenije prema manjinama, drugačijima, čak i prema autoricama. (Žene su glupe kad se bune što nisu zastupljene, ili su premalo zastupljene. Žene su dobre samo kad šute, kad ih nema: nema veze što većinu čitatelja i autora čine čitateljice i autorice, ovo je još uvijek muški svijet).

Visković se nije ispričao, jer zna da je sva moć još uvijek u rukama njegovih istomišljenika, i da zato neće snositi ozbiljne posljedice svog pristojnom društvu neprimjerenog ponašanja.

Njegovi istomišljenici su na ključnim mjestima. To je vrsta muškaraca koja nam vodi institucije od vrha do dna. To su oni zbog kojih se kod nas ni slavne glumice i sportašice još ne usuđuju progovoriti o seksualnom nasilju koje su preživjele - a jedino njima bismo vjerovale, jedino one imaju moć da promijene društvo. To su oni koji čuvaju svećenike, pa je Hrvatska valjda jedina na svijetu u kojoj nema sustavne istrage svećeničke seksualne zloupotrebe djece. To su oni koji će kazniti Antu Prkačina nakon što je baš ružno uvrijedio Uršu Raukar, ali će istu kaznu dati i Urši Raukar, valjda zato što postoji. Jer da žena ne postoji, ne bi mogla naživcirati muškarca, pa je on ne bi napao. Ukratko, kriva je.

Takvi muškarci drže u šaci većinu bitnih institucija. Nisu svi nasilni: zajedničko im je to što jako vole žene, koje smatraju ljepšim spolom, slabijim spolom. Rado im pridržavaju kapute i prinose stolice. Žene, uvjereni su oni, uljepšavaju svijet. Ali ga vode muškarci, i tako to treba ostati, misle.

Pratim književnice, masa ih ovih dana samo sliježe ramenima. Tako očekivano! Oh, Boomer, komentirala je jedna istup Velimira Viskovića. Boomeri, djeca Baby Booma iza Drugog svjetskog rata, donijeli su nam rock muziku, revolucionirali modu i način života. No danas su simbol krutosti i nesposobnosti da se shvate i prihvate društvene promjene. Boomer, to znači da smatraš normalnim komentirati ženi sise, jer to je u tvojoj glavi kompliment, koga briga što ona misli?

Tako i Visković sebe smatra ljubiteljem i ljubimcem žena, o čemu često i rado govori. Slično načelniku Murtera, koji sa osmjehom prima priznanje udruge galebara: je li netko ženu osvojio pažnjom i duhovitošću, ili je platio vlasniku bordela, ili ju je na silu zgrabio (uhvati je samo za pičku, rekao bi Trump, "Grab ‘em by the pussy"), u glavama nekih muškaraca to su nebitni detalji.

Visković može što hoće jer su njegovi istomišljenici i dalje u punoj snazi, oni odlučuju kome će objaviti knjigu, tko će dobiti stipendiju ili nagradu. Tko ima pravo govoriti, a kome je pametnije da šuti.

Ne, ne radi se ovdje samo o dvije-tri riječi, o dvije-tri pogođene taštine.

Sistematsko ušutkivanje i prešućivanje žena omogućilo je masovno nasilje nad ženama: ako i progovori, opet će se sva krivnja svaliti na nju, tumači Rebecca Solnit u knjizi "Recollections of My Non-Existence", u kojoj opisuje mukotrpan proces borbe za svoj glas, za javni prostor i pravo da glasno progovori o nasilju nad ženama, o nasilju koje je i nju formiralo. Trideset godina sam čekala da to konačno postane tema, piše Amerikanka u pretposljednjoj knjizi.

Je li vrijeme da to konačno postane tema i nama u Hrvatskoj?

Žene šute, jer znaju da svaka koja progovori plaća skupu cijenu: ponovo će proći kroz spiralu nasilja, a sada i javnog linča, uz spor i vrlo neizvjestan sudski ishod. Verbalno i fizičko nasilje nad ženama godinama je ne samo ignorirano, nego normalizirano. Je li tko možda Antu Stamaća uhvatio za jaja? Žmegaču gurnuo jezik u usta? To bi tek bio skandal, ali kad su meta žene, o tome se ne govori. "Neću ti ja o tome pričati, nađi nekog mlađeg", odgovorila mi je kolegica, ugledna a nezaposlena. Kad je muškarac ugledan, on već ima udrugu, funkciju, uredništvo, honorare, kolege koji će složno šutjeti u njegovu zaštitu.

Nije Velimir Visković u sukobu s Jutarnjim i na njega prikačenim "ženskim lobijem", kako je napisao danas u postu. Velimir Visković u sukobu je s pravilima pristojnog ponašanja prema ženama. Ovo društvo upravo je zakoračilo velikim korakom naprijed: nećemo se više pretvarati da je to normalno, bar ne svi.