Jednako dobro kao što dokumentira bijedu pojedinaca njegova knjiga portret je društva koje je zaboravilo svoju svrhu, napisala je u Guardianu Eliane Glaser, autorica kojoj je razmišljanje Davida Graebera bilo blisko jer je i sama duboko zagrizla u distopijsku tematiku suvremenog društva. I doista, Graeber, provokativni 59-godišnji američki antropolog, zvijezda lijevog krila globalne sveučilišne scene, koji je prošlog petka umro u bolnici u Veneciji od zasad nepoznate bolesti, pišući prije dvije godine svoju zadnju knjigu “Bullshit Jobs” (“Govnarski poslovi”), napravio je solidan portret kontroverznog društva u kojemu živimo, gdje je ogroman dio poslova, proizvoda i usluga izmišljen “zato da bi se ljude uposlilo”, odnosno, kad su u pitanju financijske usluge o kojima je već pisao u svojoj ranijoj knjizi “Dug” (hrvatski joj je izdavač Fraktura), služe tome da se ljude podjarmi pa iskorištava.
Je li moguće da su ti besmisleni poslovi nekome korisni, pitao se Graeber pa zaključio: “Izmislili smo bizarnu sado-mazo dijalektiku prema kojoj osjećamo da je bol na radnom mjestu jedino moguće opravdanje za naša skrivena potrošačka zadovoljstva, a istovremeno činjenica da naši poslovi tako pojedu sve više i više našeg budnog stanja znači da smo izgubili luksuz života.” Čak i bez prijedloga uvjerljivog alternativnog modela, teško da je netko mogao ponuditi bolju poeziju radikalnoj ljevici.
Stiglitzova podrška
Pisao je o meljućim nacionalnim dugovima, besmislenim poslovima, negativnim posljedicama globalizacije... Bio je među pokretačima pokreta Occupy, koji se iz njujorškog Zuccotti parka nakon Wall Streeta proširio i na druge svjetske financijske metropole, pa i na gradove koji bi se voljeli takvima predstaviti. Navodno je upravo on skovao krilaticu “mi smo 99 posto”. Nakon pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima rekao je New York Timesu: “Occupy smo pokrenuli kako bismo vas upozorili. Razumjeli smo da je ljudima zlo od političkog sustava koji je korumpiran u svojim temeljima, da oni žele nešto radikalno drukčije.” Uvijek je bio uvjeren u golem kulturni i politički utjecaj pokreta u kojemu bi sudjelovao, iako je često u tom uvjerenju pretjerao. “Zamalo smo ukinuli Međunarodni monetarni fond”, objavio je nakon serije antiglobalističkih prosvjeda koji su 2002. blokirali Washington, a ranije Seattle, Prag, Davos i Genovu. Nisu, ali to, zapravo, i nije bilo važno. Graeberu je bilo važno ne ostati pasivan. Velike prosvjede smatrao je “transformacijskim” događajima. “Kako drukčije opisati okupljanje tridesetak tisuća ljudi bez ikakva vodstva. Ljudi koji postižu konsenzus, a da nitko ne upravlja predstavom. Pomislili biste da se to ne može dogoditi, ali ipak se događa, i to se ne može zanemariti”, rekao je jednom prilikom.
Doduše, opet nije sasvim imao pravo, on sam vodio je organizaciju nekoliko takvih prosvjeda. U Washingtonu je 2002. zato bio i uhićen (brzo su ga pustili, zajedno s grupom antiglobalističkih lidera kojoj je bio na čelu). Zbog nečega je ipak mogao biti zadovoljan - iako, naravno, nisu bili ni blizu toga da “ukinu MMF”, na inicijativu tadašnjeg šefa Svjetske banke Jima Wolfensohna, a uz privolu MMFova šefa Horsta Köhlera, “nevladine organizacije” dobile su svoj radni prostor unutar velike zgrade MMF-a, kako bi se olakšala njihova izravna komunikacija s međunarodnim financijskim institucijama. Ne treba zaboraviti ni snažnu podršku koju su dobili od nobelovca Josepha Stiglitza, koji je 2000., godinu dana prije nego što je dobio Nobela, napustio lukrativnu poziciju glavnog ekonomskog analitičara Svjetske banke jer nije htio potpisati umiveni godišnji izvještaj koji je “i svijet i globalne financijaše prikazao u boljem svjetlu nego što zaslužuju”.
Prije nego što je prepoznat kao enfant terrible akademske zajednice, Graeber je, doduše kratko, bio zvijezda američkih antropoloških krugova. Izdvojen kao “vjerojatno najbolji student antropologije ikada”, kako ga je opisala profesorica antropologije Judith Friedlander s njujorškog Hunter koledža, kao Fulbrightov stipendist i doktorand na čikaškom sveučilištu, tradicionalnoj kolijevci tvrdih liberala, otputovao je na Madagaskar kako bi dovršio doktorsku tezu o “magiji, ropstvu i politici u Madagaskaru”. Između ostaloga, tu je prepoznao poguban utjecaj politike francuskih kolonizatora na postanak “vječnog” madagaskarskog duga Francuskoj, o čemu će pisati kasnije, u “Dugu”.
Brzo nakon doktorata udomio se na elitnom Yaleu, kao profesorski asistent, ali s naznakama da mu Yale namjerava ponuditi profesuru. Izdržao je sedam godina, stigao do pozicije izvanrednog profesora, ali tada ga je aktivizam stajao karijere. Iako je uprava sveučilišta, kada je u proljeće 2005. odlučila da mu ne produlji ugovor, službeno obznanila da je “postupak proveden u skladu s Yaleovom politikom zapošljavanja malog broja mlađih profesora”, više od 4500 potpisnika peticije, među kojima se našlo i nekoliko renomiranih antropologa s vrhunskih svjetskih sveučilišta, tražilo je da se ukine ta, po njima politički motivirana, odluka. Nisu uspjeli. Ne samo na Yaleu, Graeberova sveučilišna karijera u Americi u tom trenutku bila je zaključana. S vrhunskim preporukama zatražio je posao na više od dvadeset američkih sveučilišta i od svih dobio odbijenicu. On sam tumačio je to kao “osvetu elitne američke akademske zajednice za njegov aktivizam koji podriva temelje elita”.
Dijelom je sigurno imao pravo, čak i nakon što se usvoji zamjerka Yaleove uprave da je “često kasnio na predavanja”. Unatoč kašnjenju, pa i povremenim izostancima, njegova predavanja bila su krcata studentima koji su njegove provokativne teze smatrali poticajnima i bliskima stvarnosti. Za razliku od većine “mirnostujaških” profesora, on je uvijek sustav stavljao pod pitanje. Pritom nije zazirao od populizma, a nije se bojao ni pogrešaka u činjenicama “ako nisu namjerne i ako ne mijenjaju smisao zaključka”. Zauzvrat, oni su bili spremni ustvrditi da je on “moralist koji u svojim radovima (objavio je devet knjiga) izvrće činjenice i često govori i piše budalaštine”. Na takve optužbe odgovarao bi vlastitom kritikom akademskog sustava: “Previše profesora živi u strahu. Cijeli sustav povremeno se čini kao da je dizajniran kako bi ohrabrio paranoju i gubitak samopouzdanja. Nisam želio živjeti po tim njihovim pravilima.”
“Osjećam li se prevarenim?”
U vrijeme kad su ga najurili s Yalea već je bio objavio prve dvije knjige - kod nas objavljenu “Prema antropološkoj teoriji vrijednosti” i “Fragments of an Anarchist Anthropology” – i ponude velikih svjetskih, neameričkih sveučilišta stizale su jedna za drugom. Otputovao je u London, prvo kao predavač na Sveučilište Goldsmith, a onda je prihvatio profesuru na London School of Economics, gdje je i ostao do smrti, koja ga je prošli tjedan zatekla na odmoru s prijateljima u Veneciji. Ni u Europi nije ostao imun na politiku. U vrijeme prošlogodišnjih izbora strastveno je podržavao tadašnjeg šefa laburista Jeremyja Corbyna. Smatrao ga je “sidrom nade u borbi protiv nadirućeg ultradesnog nacionalizma, ksenofobije i rasizma, ne samo u Britaniji nego u većini zemalja demokratskog svijeta”. Još jedan citat koji može poslužiti i kao Graeberov finalni verbalni autoportret: “Sjećam se da sam, kao osmogodišnjak, u vrijeme kada je Apollo slijetao na Mjesec, kalkulirao kako će mi biti kada navršim 39, u toj magičnoj 2000., i zamišljao kako će izgledati taj svijet budućno - sti. Osjećam li se danas prevarenim? Apsolutno da.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....