PIŠE NENAD RIZVANOVIĆ: Roman koji je Bolaño pisao punih petnaest godina i nikad nije završio obiluje političkim i seksualnim nasiljem

Prošlo je više deset godina od smrti čileanskog pisca Roberta Bolaña (1953-2003), no njegova ostavština i dalje "isporučuje" nove rukopise: nakon prošlogodišnjeg "Trećeg Reicha", "Muke pravog policajaca" još su jedan "novi" posthumni roman - originalno objavljen 2012. i ukupno već šesti preveden na hrvatski. Bolaño je, zanimljivo, "Muke pravog policajca" pisao gotovo punih petnaest godina - i naposljetku ga nije završio.

On nije u tih petnaest godina, naravno, pisao samo ovaj roman, već je paralelno radio i na drugim rukopisima, uključujući i na onim najslavnijim, "2666" i "Divlji detektivi", pa su "Muke pravog policajaca" morale biti naknadno urednički sastavljene od različitih tekstualnih verzija, na kraju ipak sasvim u bolanjovskom duhu – struktura ovog romana je, recimo, istovjetna strukturi romana "2666".

Ne treba ni sumnjati da u ovom slučaju nije izvršena i brižljiva tekstološki ekspertiza ni da su svi ti opsežni urednički poslovi imalo naškodili konačnoj verziji rukopisa. Olakšavajuća je okolnost što je romaneskna "konstruktivnost" važna poetička odlika zadnjih Bolañovih romana: pasionirani Bolañovi fanovi već znaju da je "nedovršenost" - ili možda točnije "nedovršivost" njegovih proznih projekta neodvojivi dio šarma i intrige njegovog proznog rukopisa. Ne bi čak bilo neprimjereno posumnjati u Bolañovu namjeru da "konačno" dovrši ovaj, kao i neke druge rukopise. Bolaño je, kao što je poznato, dugo bolovao i naposljetku umro u 50. godini života i njegovo pisanje je bila mahnita borba s teškom bolešću i smrću, i nije zapravo nelogična ideja da on svoje rukopise nije želio "dovršavati" ili "zatvarati" već "širiti" i "razvijati". "Muke pravog policajca" tako se isprepliću i/ili nadopunjuju s drugim Bolañovim rukopisima, ponajprije s "2666", "Divljim detektivima" i "Nacističkom književnosti u Americi" (izmišljenom enciklopedijom ekstremno desničarskim pisaca), što znači da su svi ti tek tekstovi međusobno otvoreni i da zajedno stvaraju jedan titanski i praktično bezgranični romaneskni projekt.

Stoga nije čudno da se u "Mukama pravog policajca" ponovno pojavljuju likovi koje smo već upoznali u "2666" i "Divljim detektivima", poput Óscara Amalfitana i njegove kćeri Rose ili pak čuvenog Arcimboldija, ovaj put kao JMG Arcimboldija, no ti likovi nisu baš istovjetni istoimenim likovima u ranijim romanima. Amalfitano je recimo sad definitivno gej, a "Muke pravog policajca", usput, i počinju lakrdijaškom taksonomijom pisaca - pjesnika! - "pederčina" – što je očit naklon Williamu Burroughsu, a potom slijedi paleta poznatih bolanjovskih opsesija političkim i seksualnim nasiljem - i opet su u prvom planu zlokobna atmosfera, ugnjetavanje, mučenje i mnoštvo skrivenih proznih okidača.

Bolaño i u ovom romanu briše granice između žanrova, između fikcije i stvarnosti, eseja i biografije - u njegov roman kao da sve ulazi - on i dalje u miješa stvarne pisce, pjesnike i povijesne ličnosti s onim izmišljenim, inzistira na fragmentu i nelinearnom pripovijedanju - mnoštvo likova se i dalje pojavljuje niotkuda, no čitatelj osjeća da sve to skupa ima nekog tajanstvenog smisla.

Juan Antonio Masoliver Ródenas u pogovoru ovog romana tvrdi da je policajac iz naslova zapravo čitatelj i da su "Muke pravog policajca" detektivski roman, ali naravno ne u žanrovskom smislu. Bolaño tjera čitatelja na tekstualnu istragu, na kreativnu kombinatoriku, na proboj kroz labirinte teksta, na vlastitu konstrukciju zapleta i čitatelj ga može čitati kao alternativnu verziju, dodatak ili nastavak ili kako god hoće, ali kako Bolaño piše živu prozu nabijenu adrenalinom, bilo koje čitanje je zabavno, čak i ako je "pogrešno" ili ako u tom u ludom proznom ringišpilu na pohvatamo baš sve prozne veze, unutrašnje ili vanjske. Naravno da je i ovaj roman nakrcan suptilnim intertekstualnim tragovima - ovaj put roman je posvetio Manuelu Puigu i Philipu K. Dicku.

"Muke pravog policajca" su dakle dio velikog Bolañovog proznog projekta koji može čitati i netko to nikad nije pročitao niti jedan Bolañov roman, kao i onaj tko ih je pročitao sve. Nije, naravno, posve izvjesno de će ta dvojica - imaginarnih - čitatelja čitati istu "knjigu" i - ili barem tekst - no obojica će gotovo sigurno itekako uživati.