ZUB KRITIKE
Igor Mandić
Igor Mandić

Piše Igor Mandić: Glumčeva ‘cock-lit‘ je O. K., ali parizer, ne, hvala!

Početnička pretencioznost, ugurana u prevelike djedove cipele, zaudara kao pokvareno vrhnje baš na prvoj stranici ove pisanije

Igor Mandić
 Goran Mehkek/Cropix
Objavljeno: 02. siječanj 2021. 22:06

Što je danas ostalo od svih (tih) na tisuće recenzija Igora Mandića?" tako se retorički (ali pogrešno) u jednoj polemici upitao književnik Branislav Glumac (rođ. 10. 6. 1938. u Smederevu) diveći se vlastitoj drskosti, kao pura svojem dreku. Samo što to nije bilo u novije vrijeme, kako bi se mogli ponadati oni koji bi mi danas rado izbili i posljednji "zub kritike". Bilo je to u doba slobodoumnog mraka, naime još 1980. godine, kad se spomenuti - tada već bestseler pisac ("cock-lit", pojam skovan u opreci naspram podcjenjivanom "ženskom" iliti "chick-lit" pismu) - bio odvažio da (nepozvan), u ime cjelokupnog beletrističkog jata u Hrvatskoj, prozove i ne megdan izazove cjelokupnu "hrvatsku književnu kritiku". Mali tić - veliki krič!; pa se osim mene desetak/dvadesetak prozvanih nije obazrelo na Glumčev (opravdani!) revolt.

Njegov prvi pamflet objavljen je u "Republici" br. 12/1980., a podjednako opsežan kontrapamflet moje malenkosti također u "Republici" br. 1-2/1981. Na pogrešno retoričko pitanje o preživljavanju književnih recenzija odgovorio sam točnijim protupitanjem: "A, što je ostalo od svih tih tisuća knjiga koje sam recenzirao?" Daklem, ako se već onda moglo računati "na tisuće" mojih recenzija (malo pretjerano, jer ni toliko knjiga od Baščanske ploče do 2020., a vrijednih iole - negativne - pažnje, uopće nije napisano, pa ni objavljeno, da bi se našle pod mojom giljotinom), knjiga koje su nakon njih preostale mogao bih nabrojati na prste jedne ruke!

Kad je energično i prilično razumno otpočeo razudbu hrvatske (uglavnom novinske) književne kritike, siguran sam da B. Glumac, nije htio sa mnom svoditi nekakve privatne račune. Kako sam tada bio tolerantan, pa se ni sa kime nisam slagao (tuđoj pameti ne zavidim, tuđa me glupost ne boli), u svojem opsežnom kontrapamfletu nisam Glumcu predbacivao eventualno privatnu povrijeđenost svojim kritiziranjem. Naime, s njim i njegovim drugovima A. Majetićem i Z. Majdakom (hvalili su se akronimom MGM) vodio sam čarke još iz pramračne svjetlosti šezdesetih godina (1962. g. u "Studentskom listu" i u "Telegramu", a 1973. g. u "Vjesniku" sam ismijao njegovu antologiju "Moja prva ljubavna pjesma", izd. "A. Cesarec", 1973., Zagreb), ne toliko same prikupljene pjesme (koje ionako ne valjaju, u Hrvatskoj se radije mrzi, nego ljubi!), nego njegove nevješte, smušene komentare.

A onda sam u travnju 1975. u "Kerempuhu" doslovno raščerečio njegovu "Zagrepčanku" (jedina negativna kritika koja je izbrisana iz svih bibliografskih notica), dok sam iste godine, također u "Vjesniku", supernegativno ocijenio njegovu novelu "Živjeti kao čovjek" (Zora, 1975., Zagreb)... Ta recenzija "Šund pseudorealizma" također je brisana iz bibliografije (svaki bi pisac najradije htio svoje hvalitelje, nazovikritičare, držati na lajni, huckajući ih na ostale, neomiljene...).

Uglavnom, poanta je u ovome, da se zna kako je lako manipulirati bilo čijim statusom: kad mi je 1977. u "Augustu Cesarcu" urednik Mirko Andrić Gudžulić (rođ. 1926. u Svinjištu, Srbija) prihvatio objaviti zbirku "101 kratka kritika" (rec. iz "Vjesnika", 1970.-75.) onda sam bio ljubazno zamoljen da pristanem na izostavljanje negativnih kritika o Glumčevim djelima (o ljubavnoj antol. i o novelama), što sam za ljubav tolerancije (pogrešno) napravio.

I Glumac tako nigdje ne bi mogao ukazati da netko o njegovom pisanju ne misli sve najbolje da se nisam snašao, pa sam spomenute dvije recenzije "ugurao" u polemičku knjigu "Policajci duha - deset burnih godina 1968. - 1978." ("Globus", Zagreb, 1979.). Zaklela se recenzija knjizi da se jezik istine kad-tad isplazi!

I sad, sramota me je reći, ali sve je ovo bio tek uvod u recenziranje najnovije knjige B. Glumca, a koju već tjednima ne mogu izbjeći, jer me iz hrpe oknjiženog šrota/bofla, koji me zagušuje, privlači svojim bljeskanjem. Ima li čega vrijedna među tim zrcalećim se koricama (naslovna stranica Davor Schunk; grafički ur. Siniša Kovačić; ur. knjige Marija Bošnjak) ili je to samo blef, mamac za naivne kukce da se zalijepe. Još pamtim posljednju negativnu kritiku ("Bajka koja je završila u kiču"), koju sam objavio o jednoj Glumčevoj knjizi (o romanu "Brijeg hijena", 1998., u "Vjesniku" 2. 12. 1998.), pa hoću li imati obraza eventualno promijeniti mišljenje, ako mi se ova knjiga svidi? Naravno, jer B. G. i moja malenkost odavno su zakopali ratne sjekire, otkrivši u slučajnim društvenim kontaktima (prilikom kojekakvih promocija) da sukladno mislimo o mnogokojim aktualnim zbivanjima i njihovim (ne)voljnim protagonistima.

Što je najbolje - dok je mladost ludost, a starost mudrost - spojilo nas je, ne prekasno, ali svejedno zrelo promišljanje o našoj umalo identičnoj dobi (od njega sam mlađi nekako godinu i pola), kao i o tragedijama koje su nas obojicu zadesile. No, to ne bi bilo dovoljno za književnu prosudbu (molim, ne smije se kritičar ni sa kime intimizirati!) da "Iza ugla, ogledalo" nije zbirka kvalitetno proćućenih i stilski precizno ispisanih medaljončića o nostalgiji za prošlosti, kako vlastitoj, tako i čitave domovine (od Virovitice, do Zagreba). Vlastite dvojbe o starenju, bliskoj smrti, vječnom vraćanju istoga nalazim u Glumčevoj ne-patetičnosti, već zaosijanoj auto-ironičnosti!

Ipak, da previše danas ne hvalim Glumca, kao što sam ga ranije (možda neopravdano?) isuviše kudio, u komponiranju ove zbirke nostalgičnih medaljona ipak mu zamjeram što je knjigu nafilao s čak 21 "interpolacijom", tj. s toliko tekstića koje su prema naslovnoj sintagmi (na neviđeno, neobjašnjeno) ispisali njegovi dragi znanci, kolegice, suradnici, prijatelji... (ipak ih je isuviše, kao što mi smeta i objavljivanje dramskog djela "Hvatači sjenki", preopsežnoga priloga - preko 60 str. - meni posve nerazumljiva teksta). Ipak, rekao bih da sam sad s Glumcem kvit, pa ipak je O. K. taj opus iliti "cock-lit"!

No, "Putra i parizera" što se tiče - to su druge priče. Mlađi gosp. kolega Jerko Mihaljević (rođ. 1990. u Osijeku), nakon završena studija novinarstva u Zagrebu (ma, baš) i nakon što je objavio dvije (ČAK) kratke priče u "Zarezu", sada je dobio priliku predočiti nam se kao - romanopisac (ma, vidi ti njega!), a knjiga je objavljena uz financijsku potporu Grada Zagreba; gle vraga!).

Početnička pretencioznost, ugurana u prevelike djedove cipele, zaudara kao pokvareno vrhnje baš na prvoj stranici ove pisanije (cca 200 str., čak za 120 kn/odmah kažem, tko je lud-kupac, ne budi mu drug-trupac). Mihaljević je prikupio kvartovsku škvadru/klapu vršnjaka, njih četvoricu i odaslao ih s parizerom u gepeku na izlet u Istru (evo ti bitnoga prepisivanja, krađe iz djedove ostavštine). Protiv spomenute salame (koja stoji na koricama knjige i time premoćno pobjeđuje na svakom natjecanju za najbedastiji naslov: ma, baš ima iskustva autor, a ukusa urednik, cij. kolega K. Lokotar!???) nemam ništa, posebno kad se zna da je ona brzinski gablec radničko-trudbeničke klase (eeee, vratila nam se nekadašnja podjela). Ali, u ovim pričicama, nazovipoglavljima "romana", ona ne "igra" nikakvu ulogu, osim što se jednom primjećuje da je usmrdjela unutrašnjost automobila.

Uglavnom, škvadra beznadnih ljenjivaca, ne zna se zbog čega istraumatizirana, niš koristi mladića (neki čak s diplomama, "doktoratima"), vucara se od mjesta do mjestašca, e da bi uglavnom - povraćali! Pa što piju kad im škodi, zaključio bih kao postalkoholik, koji nikada nije bljuvao od hektolitara ispijenih kojekakvih opojnih pića: je li ovo neka američka moda (sudeći barem prema filmovima, u SAD-u ama baš svi učestalo povraćaju) ili naprosto slabost generacija koje ostaju za nama (a nismo se sjetili potegnuti vodu). Zemlja koja ima ovako na alkohol neotpornu mladež ne mora se bojati za svoju budućnost, ali hrvatska književnost iliti književnost u Hrvatskoj mora strepjeti.

Kojim slabićima predaje beletristiku, ako se ovakvim eklektičarima (pazite, ne električarima), koji se ni manje ni više, ali usuđuju kopirati, loše reciklirati, krasti iz djedove ostavštine (tako mudri urednik, koji bi i u paklu prodao kutiju žigica, finom aluzijom hvali Mihaljevićev uradak, kao da je taj "novi glas nove generacije koja kreće na još jedan kratki izlet"). Ma nemojte kasti, zar bi ovaj "putar i parizer" trebao podsjećati na glasoviti "Kratki izlet" ("Prosveta", Beograd, 1965.) našeg nesumnjiva klasika Antuna Šoljana (1932. - 1993.)???

Otprilike kao kad bismo guštericu uspoređivali s krokodilom, ova aluzija zaudara kao pokvareno vrhnje: pa dajte, ljudi, nađite neki pravi posao, na kojem vam ne bi bilo ispod časti za gablec konzumirati putar i parizer, a ne da nas ovako strašite "književnom" budućnosti u kojoj će nam rigotine biti jedini plan!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 12:44