ROMAN SIMIĆ

‘Pisati o ljubavi, ratu, obitelji...to je trauma, nešto u što diraš baš zato što se bojiš dirati‘

Roman Simić Bodrožić i Mirjana Dugandžija
 Darko Tomaš/Cropix
Simić je urednik u nakladničkoj kući Fraktura, a trenutno se uklapa u trend pisaca za odrasle koji su počeli pisati slikovnice za djecu

Romana Simića poznajem kao autora odličnih priča, kao osnivača popularnog Festivala europske kratke priče, kao duhovitog, zabavnog, ali nimalo prizemnog voditelja promocija i tribina, kao bivšeg supruga književnice Ivane Bodrožić... poznajem ga, znači, prilično, ali da sam očekivala da je spreman svoj jako izgrađen unutrašnji svijet, svoja iskustva i sasvim originalna razmišljanja o ljubavi, djeci, razvodu, pisanju i nepisanju i s kim podijeliti - e, to ne.

Ali, eto... Simić je urednik u nakladničkoj kući Fraktura, a trenutno se odlično uklapa u trend pisaca za odrasle koji su počeli pisati slikovnice za djecu. Autor je zbirki priča, “Mjesto na kojem ćemo provesti noć” (2000.), “U što se zaljubljujemo” (2005.) i “Nahrani me” (2012.).
Za zbirku priča “U što se zaljubljujemo” dobio je 2005. godine nagradu Jutarnjeg lista za prozno djelo godine.

Na književnim promocijama, festivalima, tribinama uvijek ste najavljivani kao - najzgodniji hrvatski književnik...

- To je objeda...

I ne vidim da se tu išta promijenilo!

- Hvala. U nekoj drugoj branši to bi možda bio kompliment, ali u ovoj našoj, književnoj... kad ti takvo što kažu, imaš dobar razlog sumnjati.

Iznenađena sam, ali dobro, to ste vi rekli. Sjedimo u Staroj Vlaškoj, kraj spomenika Šenoi...

- I uvijek mi srce zaigra kad sam tu. Na ta sam vrata ušao u književnost, počeo kao suurednik časopisa Quorum, urednik u Nakladi MD... tu mi je objavljena prva knjiga, tu je teklo moje književno ‘šegrtovanje’, uz meštra Miroslava Mićanovića.

Pisali ste pjesme? Ljubavne ili domoljubne?

- Ha, ha. Pejzažne i blago socijalne... I nisam mogao zamisliti kako bi bilo pisati prozu. Sad ne mogu zamisliti kako je bilo pisati poeziju. A opet, u prozi me zapravo zanimaju iste stvari kao i nekad u poeziji: ritam, jezik… Kratka priča po tome je nalik pjesmi. Uopće, srodnost poezije i kratke priče osjećam snažnije od one kratke priče i romana.

Ipak, probali ste napisati roman?

- Pokušao sam, priznajem, ali bilo je toliko urušavanja da ne znam postoji li ta Richterova ljestvica koja bi izmjerila podrhtavanja prilikom svih tih pokušaja.

Imate 48 godina, prema mnogim teorijama, u pravoj ste dobi za roman.

- Možda. S druge strane, čitao sam nedavno da su ljudi s 48 godina najnesretniji, to su godine kad krivulja sreće tone najniže... ne znate to? Jedan naš pjesnik, kojega iznimno volim, rekao mi je da je najkreativniji bio u 42. Ja sam u tim godinama rješavao neke druge stvari, između ostaloga i razvodio se. Nije to neka ispričnica za nepisanje, događalo se i drugima, i mnogima je koristilo kao gorivo i materijal za pisanje, ali ja - nasreću ili nažalost - očito ne spadam među takve.

Urednik ste, čitate puno rukopisa, možda vas to smućuje.

- Čitanje me veseli. Volim svoj posao. Ako postoji neki životno poslovni moto u koji vjerujem, onda je to: moram voljeti ono što radim. Urednički posao doživljavam kao veliku sreću, gotovo pa luksuz. A priuštim si i druge luksuze: biti u prirodi, hodati, putovati, plivati.

Još uvijek igrate košarku?

- Da, još uvijek je igram, što ne znači da je igram dobro. Ali trčati, kažu, još uvijek mogu.

S bivšom ste suprugom Ivanom Bodrožić, također spisateljicom, ostali u dobrim odnosima, kako se to žurnalistički kaže. Još uvijek čitate rukopise jedno drugom?

- A ne, toliko dobri više ipak nismo. Prestali smo još dok smo bili u braku. Zašto? Pa lakše je čitati strance. Čak i kad pišu o nečemu u čemu se prepoznaješ, stranci ne pišu o tebi, ne ulaziš im u tekst. Ako ti netko u kuhinji prigovori da ne pereš suđe, možeš mu odgovoriti da pereš, ili da ne pereš. Ali kad netko napiše tekst o tome kako ne pereš suđe... što možeš na to? Razmišljati o stilskim sredstvima? Odgovoriti pričom ili esejom? Može se, ali ja nažalost pišem previše rijetko da bih u takvoj prepirci mogao sudjelovati.

Ali, zato... pa, tko ne zna vašeg Juru?!

- Da, u posljednje vrijeme najviše se osjećam kao pisac za djecu. Lijep je to prostor, igram se i uživam, ali istina je i da bih volio ponovno osjetiti poriv i energiju, onaj imperativ da pišem i za odrasle. Ono kad ti u krevetu prije spavanja nešto padne na pamet pa ustaješ i škrabaš pa makar i u dva ujutro. Sada u dva ujutro nema toga što želim zapisati toliko jako. Uvijek sam vjerovao u ono pisanje koje nastaje samo zato što imate, i morate, nešto reći.

Spisateljska blokada?

- Ha... Koliko se poznajem, pisanjem sam uvijek crpio iz tog nekog bazena emocija, uvijek riskirajući da me jako zaboli. I o roditeljstvu, ljubavi, ratu, osjećajima, obitelji… uvijek je tu bila neka trauma, nešto u što diraš baš zato što se bojiš dirati. A taj rizik trenutačno mi je možda malo prerizičan, ili je bazen zatvoren zbog radova. Možda u njemu kuha, možda će provaliti, ja se doista nadam da hoće.

Ove se godine Festival europske kratke priče održava od 4. do 9. listopada i puni 19 godina...

- A bit će valjda i još koja! Ljudi vole taj festival!

Kad imate dobre pisce-kuhare koji ga svake godine otvaraju...

- Da, među ostalim, i njih. Zoran Ferić kao car roštilja, Senko ribe, šarma i svega ostalog, Ivica Prtenjača je lakonogi šmeker, onaj ljepotan u boy bandu, a Robert Mlinarec - mišići - dobro smo pokriveni na svim pozicijama... Bez šale, kuhanje nije sav FEKP, ali moglo bi biti srce FEKP-a. Atmosfera festivala i jest nastala oko nekog veselog stola, a ono što za stolom dijelimo je energija, opuštenost, smijeh… U ovih 19 godina podijelili smo ih mnogo - gosti, publika i mi - i otkrili da se možemo natjecati s puno većim, bogatijim festivalima. Recept: imati srca i biti čovjek; zvuči kao teški amaterizam, ali radi.

image
Darko Tomaš/Cropix

Prvi ste u Hrvatsku doveli Olgu Tokarczuk, koja je u postala i nobelovka.

- Da, na jedno od prvih izdanja, početkom 2000-ih, iste godine kad i Ali Smith. Nakon tog posjeta Olga je u Wroclawu pokrenula festival kratke priče, toliko smo joj se svidjeli. Bila je ovdje i Anne Enright, koja je u međuvremenu dobila Bookera, pa Elizabeth Strout koja je za Olive Kitteridge dobila Pulitzera, Laszlo Krasznahorkai, dok još nije bio preveden na hrvatski, mnogi drugi...

Imate li svog najnaj pisca priča?

- Imam svoje pisce, da - one koji u meni proizvode osjećaj da sam nov na ovom svijetu. Nekad su to bili Salinger i Hemingway, onda Babelj, John Cheever, Alice Munro… Trenutačno me razbija Lucia Berlin, životna je, hrani me taj njezin crni, spasonosni humor koji probija i najcrnji mrak, piše o svemu onome o čemu želim čitati: o obitelji, ljubavi, razornim odnosima… Ma puno je pisaca. Recimo, priče Semezdina Mehmedinovića, Amosa Oza... Recimo Mircea Cartarescu, jedan od ozbiljnih kandidata za Nobela.

Kakav ste otac?

- Ne znam. Volio bih - a možda i ne bih - čuti što će o tome jednoga dana reći moja djeca. Silno su mi važni i trudim se biti što bolji tata, ali ne želim osjetiti, ni pomisliti, a kamoli reći, da sam za njih žrtvovao bilo što. U mome osobnom rječniku - pogotovo kad se tematizira - žrtva je hipoteka, kredit s kamatom u mutiranim švicarcima koji ne možeš otplatiti za života. A ja svojoj djeci toplo želim da žive bez kredita.

Sasvim netipično za naše podneblje gdje je roditeljska “žrtva” gotovo pa zapovijed. Što prvo pomislite na riječ “žena”?

- Uh, sad ste me zatekli. Upomoć. Imam curu, ali očito imam i zid, možda sad previše zadiremo u psihoanalizu...

Pa, mama vam je psihijatrica. Halo, mama...!

- Haha, joker “zovi”... Ali sa ženama ni majka ne pomaže. Razmišljati o ženama - da; ulaziti u odnose i otvarati se - već teže, ali asocirati, i to za novine, tu sam izgubljen i kapituliram.

Možda će vam lakše ići asocijacija na riječ “muškarac”.

- E, baš ste me dobro... evo, ni ovo mi ne ide. Treba li mi sad biti lakše ili se trebam zabrinuti?

U što se zaljubljujemo, Romane?

- Ne znam. U pokušaje, valjda, i pogreške. U ono što nam nedostaje. Bez zaljubljivanja je teško, a moj je problem da me nešto tjera da iza svakog zaljubljivanja pokušam zguliti površinu, vidjeti mehanizam iza. Malo kao u Čarobnjaku iz Oza. Nije to cinizam, jer i mehanizam može biti topao, i vrijedan zaljubljivanja. Moje je prokletstvo da uvijek pokušavam racionalizirati. Zaljubljivanje, ne kao sila kojoj se žurim predati, nego nešto što mi je izazov shvatiti.

Malo ste scary... ježim se.

- Ma i to je neka vrsta mehanizma, samo obrambenog. Želja da i u ljubavi prepoznam motiv, razlog. Pomisao da ih i ondje treba tražiti. Potreba da ne budeš ‘zavaljan’. Možda je OK da te ‘zavalja’ netko drugi, ali ne smiješ ‘zavaljati’ sam sebe. U to vjerujem, u introspekciju. U to da si prisutan u svome životu, da osjećaš i razmišljaš i - što god da se događa - imaš oči otvorene.

Prisutan u vlastitom životu... lijepo rečeno.

- Malo toga znam o globalnoj slici, o dnevnim stvarima, tome što jedan drugome prigovaraju Milanović i Plenković... ali ono na što trošim jako puno vremena i misli, to su odnosi s ljudima; s djecom, curom, prijateljima, bratom i sestrom, roditeljima... to su odnosi u koje ulažem puno energije, često s malo i nimalo uspjeha. Ali to je neki okvir u kojem osjećam da mogu i trebam djelovati... I ne bih to mijenjao: radije bih znao što mi se događa s djetetom nego što mi se događa u državi.

Razumijem... mali je problem što je to često jako isprepleteno. Što vam cura radi?

- Psihologinja je.

Kako ste se okružili sa svih strana, kao pamukom, da vam bude udobno, da uvijek imate rame za plakanje...

- Ne, ne... plakao nisam, ima više od 10 godina.

Fali vam plakanje?

- Mislim da bi bilo zdravo. A opet, kad bi se krenulo plakati, možda se ne bi stalo.

Možda je književnost tu dobra pomoćnica.

- Književnost je bitna, ali ne za plakanje, nego za istraživanje osjećaja, odnosa... Kao neka fina antena, ticalo. Ne, dakle, književnost kao terapija, nego - nešto što te liječi jer malo bolje upoznaješ sebe i svijet oko sebe. Čak i kao čitatelj… sve mi manje znače knjige koje su “samo” dobre, “samo” lijepe, “samo” uspješne… Sva ta postignuća cijenim, i sva zaslužuju poštovanje, ali… Vremena je malo i knjige mi moraju mijenjati svijet...

Jeste li ponosni što vam je kći tako slična... isti Roman, kažu.

- Eto... kad sam Klaru vidio u rodilištu, prvi put - tada sam plakao. Ne znam kad sam u životu osjetio takvu emociju, takvo pročišćenje. Možda i zato što sam nas u njenim crtama prepoznao... ali to je preusko; ona je bila i jest puno više od toga. Ne samo moje dijete, već sjajno novo biće koje je došlo na svijet i koje će ga, siguran sam, učiniti boljim. To rađanje, taj život i ta sreća, e, radi svega toga je vrijedilo plakati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. studeni 2024 01:18