‘Pisati o ljubavi, ratu, obitelji...to je trauma, nešto u što diraš baš zato što se bojiš dirati‘

Romana Simića poznajem kao autora odličnih priča, kao osnivača popularnog Festivala europske kratke priče, kao duhovitog, zabavnog, ali nimalo prizemnog voditelja promocija i tribina, kao bivšeg supruga književnice Ivane Bodrožić... poznajem ga, znači, prilično, ali da sam očekivala da je spreman svoj jako izgrađen unutrašnji svijet, svoja iskustva i sasvim originalna razmišljanja o ljubavi, djeci, razvodu, pisanju i nepisanju i s kim podijeliti - e, to ne.

Ali, eto... Simić je urednik u nakladničkoj kući Fraktura, a trenutno se odlično uklapa u trend pisaca za odrasle koji su počeli pisati slikovnice za djecu. Autor je zbirki priča, “Mjesto na kojem ćemo provesti noć” (2000.), “U što se zaljubljujemo” (2005.) i “Nahrani me” (2012.).
Za zbirku priča “U što se zaljubljujemo” dobio je 2005. godine nagradu Jutarnjeg lista za prozno djelo godine.

Na književnim promocijama, festivalima, tribinama uvijek ste najavljivani kao - najzgodniji hrvatski književnik...

- To je objeda...

I ne vidim da se tu išta promijenilo!

- Hvala. U nekoj drugoj branši to bi možda bio kompliment, ali u ovoj našoj, književnoj... kad ti takvo što kažu, imaš dobar razlog sumnjati.

Iznenađena sam, ali dobro, to ste vi rekli. Sjedimo u Staroj Vlaškoj, kraj spomenika Šenoi...

- I uvijek mi srce zaigra kad sam tu. Na ta sam vrata ušao u književnost, počeo kao suurednik časopisa Quorum, urednik u Nakladi MD... tu mi je objavljena prva knjiga, tu je teklo moje književno ‘šegrtovanje’, uz meštra Miroslava Mićanovića.

Pisali ste pjesme? Ljubavne ili domoljubne?

- Ha, ha. Pejzažne i blago socijalne... I nisam mogao zamisliti kako bi bilo pisati prozu. Sad ne mogu zamisliti kako je bilo pisati poeziju. A opet, u prozi me zapravo zanimaju iste stvari kao i nekad u poeziji: ritam, jezik… Kratka priča po tome je nalik pjesmi. Uopće, srodnost poezije i kratke priče osjećam snažnije od one kratke priče i romana.

Ipak, probali ste napisati roman?

- Pokušao sam, priznajem, ali bilo je toliko urušavanja da ne znam postoji li ta Richterova ljestvica koja bi izmjerila podrhtavanja prilikom svih tih pokušaja.

Imate 48 godina, prema mnogim teorijama, u pravoj ste dobi za roman.

- Možda. S druge strane, čitao sam nedavno da su ljudi s 48 godina najnesretniji, to su godine kad krivulja sreće tone najniže... ne znate to? Jedan naš pjesnik, kojega iznimno volim, rekao mi je da je najkreativniji bio u 42. Ja sam u tim godinama rješavao neke druge stvari, između ostaloga i razvodio se. Nije to neka ispričnica za nepisanje, događalo se i drugima, i mnogima je koristilo kao gorivo i materijal za pisanje, ali ja - nasreću ili nažalost - očito ne spadam među takve.

Urednik ste, čitate puno rukopisa, možda vas to smućuje.

- Čitanje me veseli. Volim svoj posao. Ako postoji neki životno poslovni moto u koji vjerujem, onda je to: moram voljeti ono što radim. Urednički posao doživljavam kao veliku sreću, gotovo pa luksuz. A priuštim si i druge luksuze: biti u prirodi, hodati, putovati, plivati.

Još uvijek igrate košarku?

- Da, još uvijek je igram, što ne znači da je igram dobro. Ali trčati, kažu, još uvijek mogu.

S bivšom ste suprugom Ivanom Bodrožić, također spisateljicom, ostali u dobrim odnosima, kako se to žurnalistički kaže. Još uvijek čitate rukopise jedno drugom?

- A ne, toliko dobri više ipak nismo. Prestali smo još dok smo bili u braku. Zašto? Pa lakše je čitati strance. Čak i kad pišu o nečemu u čemu se prepoznaješ, stranci ne pišu o tebi, ne ulaziš im u tekst. Ako ti netko u kuhinji prigovori da ne pereš suđe, možeš mu odgovoriti da pereš, ili da ne pereš. Ali kad netko napiše tekst o tome kako ne pereš suđe... što možeš na to? Razmišljati o stilskim sredstvima? Odgovoriti pričom ili esejom? Može se, ali ja nažalost pišem previše rijetko da bih u takvoj prepirci mogao sudjelovati.

Ali, zato... pa, tko ne zna vašeg Juru?!

- Da, u posljednje vrijeme najviše se osjećam kao pisac za djecu. Lijep je to prostor, igram se i uživam, ali istina je i da bih volio ponovno osjetiti poriv i energiju, onaj imperativ da pišem i za odrasle. Ono kad ti u krevetu prije spavanja nešto padne na pamet pa ustaješ i škrabaš pa makar i u dva ujutro. Sada u dva ujutro nema toga što želim zapisati toliko jako. Uvijek sam vjerovao u ono pisanje koje nastaje samo zato što imate, i morate, nešto reći.

Spisateljska blokada?

- Ha... Koliko se poznajem, pisanjem sam uvijek crpio iz tog nekog bazena emocija, uvijek riskirajući da me jako zaboli. I o roditeljstvu, ljubavi, ratu, osjećajima, obitelji… uvijek je tu bila neka trauma, nešto u što diraš baš zato što se bojiš dirati. A taj rizik trenutačno mi je možda malo prerizičan, ili je bazen zatvoren zbog radova. Možda u njemu kuha, možda će provaliti, ja se doista nadam da hoće.

Ove se godine Festival europske kratke priče održava od 4. do 9. listopada i puni 19 godina...

- A bit će valjda i još koja! Ljudi vole taj festival!

Kad imate dobre pisce-kuhare koji ga svake godine otvaraju...

- Da, među ostalim, i njih. Zoran Ferić kao car roštilja, Senko ribe, šarma i svega ostalog, Ivica Prtenjača je lakonogi šmeker, onaj ljepotan u boy bandu, a Robert Mlinarec - mišići - dobro smo pokriveni na svim pozicijama... Bez šale, kuhanje nije sav FEKP, ali moglo bi biti srce FEKP-a. Atmosfera festivala i jest nastala oko nekog veselog stola, a ono što za stolom dijelimo je energija, opuštenost, smijeh… U ovih 19 godina podijelili smo ih mnogo - gosti, publika i mi - i otkrili da se možemo natjecati s puno većim, bogatijim festivalima. Recept: imati srca i biti čovjek; zvuči kao teški amaterizam, ali radi.

Darko Tomaš/Cropix

Prvi ste u Hrvatsku doveli Olgu Tokarczuk, koja je u postala i nobelovka.

- Da, na jedno od prvih izdanja, početkom 2000-ih, iste godine kad i Ali Smith. Nakon tog posjeta Olga je u Wroclawu pokrenula festival kratke priče, toliko smo joj se svidjeli. Bila je ovdje i Anne Enright, koja je u međuvremenu dobila Bookera, pa Elizabeth Strout koja je za Olive Kitteridge dobila Pulitzera, Laszlo Krasznahorkai, dok još nije bio preveden na hrvatski, mnogi drugi...

Imate li svog najnaj pisca priča?

- Imam svoje pisce, da - one koji u meni proizvode osjećaj da sam nov na ovom svijetu. Nekad su to bili Salinger i Hemingway, onda Babelj, John Cheever, Alice Munro… Trenutačno me razbija Lucia Berlin, životna je, hrani me taj njezin crni, spasonosni humor koji probija i najcrnji mrak, piše o svemu onome o čemu želim čitati: o obitelji, ljubavi, razornim odnosima… Ma puno je pisaca. Recimo, priče Semezdina Mehmedinovića, Amosa Oza... Recimo Mircea Cartarescu, jedan od ozbiljnih kandidata za Nobela.

Kakav ste otac?

- Ne znam. Volio bih - a možda i ne bih - čuti što će o tome jednoga dana reći moja djeca. Silno su mi važni i trudim se biti što bolji tata, ali ne želim osjetiti, ni pomisliti, a kamoli reći, da sam za njih žrtvovao bilo što. U mome osobnom rječniku - pogotovo kad se tematizira - žrtva je hipoteka, kredit s kamatom u mutiranim švicarcima koji ne možeš otplatiti za života. A ja svojoj djeci toplo želim da žive bez kredita.

Sasvim netipično za naše podneblje gdje je roditeljska “žrtva” gotovo pa zapovijed. Što prvo pomislite na riječ “žena”?

- Uh, sad ste me zatekli. Upomoć. Imam curu, ali očito imam i zid, možda sad previše zadiremo u psihoanalizu...

Pa, mama vam je psihijatrica. Halo, mama...!

- Haha, joker “zovi”... Ali sa ženama ni majka ne pomaže. Razmišljati o ženama - da; ulaziti u odnose i otvarati se - već teže, ali asocirati, i to za novine, tu sam izgubljen i kapituliram.

Možda će vam lakše ići asocijacija na riječ “muškarac”.

- E, baš ste me dobro... evo, ni ovo mi ne ide. Treba li mi sad biti lakše ili se trebam zabrinuti?

U što se zaljubljujemo, Romane?

- Ne znam. U pokušaje, valjda, i pogreške. U ono što nam nedostaje. Bez zaljubljivanja je teško, a moj je problem da me nešto tjera da iza svakog zaljubljivanja pokušam zguliti površinu, vidjeti mehanizam iza. Malo kao u Čarobnjaku iz Oza. Nije to cinizam, jer i mehanizam može biti topao, i vrijedan zaljubljivanja. Moje je prokletstvo da uvijek pokušavam racionalizirati. Zaljubljivanje, ne kao sila kojoj se žurim predati, nego nešto što mi je izazov shvatiti.

Malo ste scary... ježim se.

- Ma i to je neka vrsta mehanizma, samo obrambenog. Želja da i u ljubavi prepoznam motiv, razlog. Pomisao da ih i ondje treba tražiti. Potreba da ne budeš ‘zavaljan’. Možda je OK da te ‘zavalja’ netko drugi, ali ne smiješ ‘zavaljati’ sam sebe. U to vjerujem, u introspekciju. U to da si prisutan u svome životu, da osjećaš i razmišljaš i - što god da se događa - imaš oči otvorene.

Prisutan u vlastitom životu... lijepo rečeno.

- Malo toga znam o globalnoj slici, o dnevnim stvarima, tome što jedan drugome prigovaraju Milanović i Plenković... ali ono na što trošim jako puno vremena i misli, to su odnosi s ljudima; s djecom, curom, prijateljima, bratom i sestrom, roditeljima... to su odnosi u koje ulažem puno energije, često s malo i nimalo uspjeha. Ali to je neki okvir u kojem osjećam da mogu i trebam djelovati... I ne bih to mijenjao: radije bih znao što mi se događa s djetetom nego što mi se događa u državi.

Razumijem... mali je problem što je to često jako isprepleteno. Što vam cura radi?

- Psihologinja je.

Kako ste se okružili sa svih strana, kao pamukom, da vam bude udobno, da uvijek imate rame za plakanje...

- Ne, ne... plakao nisam, ima više od 10 godina.

Fali vam plakanje?

- Mislim da bi bilo zdravo. A opet, kad bi se krenulo plakati, možda se ne bi stalo.

Možda je književnost tu dobra pomoćnica.

- Književnost je bitna, ali ne za plakanje, nego za istraživanje osjećaja, odnosa... Kao neka fina antena, ticalo. Ne, dakle, književnost kao terapija, nego - nešto što te liječi jer malo bolje upoznaješ sebe i svijet oko sebe. Čak i kao čitatelj… sve mi manje znače knjige koje su “samo” dobre, “samo” lijepe, “samo” uspješne… Sva ta postignuća cijenim, i sva zaslužuju poštovanje, ali… Vremena je malo i knjige mi moraju mijenjati svijet...

Jeste li ponosni što vam je kći tako slična... isti Roman, kažu.

- Eto... kad sam Klaru vidio u rodilištu, prvi put - tada sam plakao. Ne znam kad sam u životu osjetio takvu emociju, takvo pročišćenje. Možda i zato što sam nas u njenim crtama prepoznao... ali to je preusko; ona je bila i jest puno više od toga. Ne samo moje dijete, već sjajno novo biće koje je došlo na svijet i koje će ga, siguran sam, učiniti boljim. To rađanje, taj život i ta sreća, e, radi svega toga je vrijedilo plakati.