Gospodin Mandić je izjavio da su obični ljudi potrošena roba u književnosti već 50 godina. No, što sada? Koja nam je alternativa? Izuzetni ljudi? U narativnom smislu oni su potrošeni još od prvog stoljeća, nakon rođenja našega Gospodina. Plutarh je napisao Usporedne životopise, što je napisao Julije Cezar, znamo, a Shakespeare je samo iznova potrošio one najpoznatije. A sada čujemo da su životi običnih ljudi potrošeni prije 50 godina? Kada se to točno dogodilo i kako? Nisu li ih već znatno prije potrošili Jaroslav Hašek i ruski realisti? I glorificirali ih kao izuzetne, baš zato što su obični? Tu je na snazi dijalektika koja kao da izmiče gospodinu Mandiću, bez obzira na to što je on itekako odgojen na...