Ne postoji osoba koja jednom ne naiđe na sebe sama, piše J. L. Borges u čuvenoj priči “Sudrug” (iz zbirke “Knjige o pijesku 1975”).
I dok se tamo stari Borges i mladi Borges zapletu u vremenski labirint na klupi ispred rijeke i “tisućljetne slike Heraklita”, u romanu “Pereira tvrdi” Antonija Tabucchija možemo samo nagađati koga zapravo Pereira susreće u liku mladića Montiera Rossija: samog sebe, kad je bio “vitak i okretan mladić u kojeg su se zaljubljivale djevojke” ili možda sina kojeg nije imao, o čemu raspravlja s fotografijom pokojne supruge? Ili je Rossi možda drugi, neostvareni Pereria, borac, revolucionar i komunist? Ljudska osobnost je konfederacija duša - poučava Pereiru dr. Cardoso - nikada ne znaš koja će od njih zavladati.
Događaju se čuda
Antonio Tabucchi (1943-2012) slavni je književni majstor ovakvih literarnih peripetija, koji se drukčije od borgesovskih, uvijaju unedogled: Tabucchi piše nježno-ironično i fino-humorno o svom antijunaku Pereiri, vremešnom pobožnom katoliku, opsjednutom gojaznošću, visokim tlakom, slabim srcem i mislima o umiranju. Oko njega u Lisabonu, u kolovozu 1938., događaja se čuda koja on jedva primjećuje: tajna policija ubija ljevičare, Franco se slavi na salazarističkim svečanostima, u modi je patriotizam, no Pereira je oprezan i sklon samozavaravanju: uređuje kulturni prilog u novinama o kojima daje smiješne izjave - “Apolitični smo i neovisni ali vjerujemo u dušu!” - premda mu je jasno da je direktor notorni fašist, i da novinama drma cenzura.
Tabucchi se poigrava Perirerom: prvo mu natovari Smrt na vrat i sve što znamo o njemu vrti se oko Smrti, trideset godina je bio urednik crne kronike, opsjednut je nekrolozima, njegov otac je bio pogrebnik, a supruga mu je umrla od sušice. No Pereira svejedno voli život: on je vedar i komičan ovisnik o omletu sa začinskim biljem i limunadi, lijepim pejzažima, kupanju u moru i izležavanju u toplicama.
Ključni pomak
Pereira je u nekim intervalima sposoban razmišljati svojom glavom: dosta mu je i avangarde i katolicizma i želi samo čistu literaturu, primjerice Mauppasanta i Balzaca, ne vjeruje u uskrsnuće iako se strašno boji smrti. Tabucchi je frazom “Pereira tvrdi” ostvario ključni pomak u svom odnosu prema liku - istovremeno se primaknuo i odmaknuo od njega, pa ga može i malo voljeti i malo prezirati.
Slično je s likovima koji imaju nekog posla s Pereirom; dok dr. Cardoso ima puno strpljenja za Pereirine probleme, njegov pravi prijatelj, svećenik, koji se nimalo slučajno zove i don Antonio - on je naravno crveni svećenik antifašist - govori mu da ga ne gnjavi i da se javi ako nešto zgriješi.
Tabucchijeva čudnovata, inteligentna proza tako je profinjena, atmosferična, prošarana najrazličitijim intertekstualnim odnosima, da se čini da je uglačana do savršenstva.
Sve te odlike Tabucchija su planetarno proslavile. U ovome romanu, objavljenom prije dvadeset godina, Tabucchi je pronašao način kako da o najtežim temama poput bolesti, terora, fašizma i rata, piše lako, meko i humorno. Jer zapravo je strašno što netko poput Pereire nema pravo na mirno umiranje već se mora hrvati i s fašističkom tajnom policijom i okrutnim režimom. Pereria je zapravo Svatković, ali Tabucchi vjeruje da se i zadnji Svatković mora boriti protiv nasilja, terora i fašizma. Kao veliki pisac ljevice Tabucchi je umjesto pamfleta, socrealizma ili nekog zamornog ljutitog naturalizma nametnuo čistu književnosti. Mnogi tvrde da je ovo njegov najbolji roman.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....