O MAJCI, SAMOĆI, KATOLICIZMU...

Pedro Almodóvar: Stara prijateljstva nisam njegovao,nova nisam stvarao, sam sam i tjeskoban

Pedro Almodovar

 Norbert Scanella/Panoramic/Profimedia/Norbert Scanella/panoramic/profimedia
U Hrvatskoj je, brzo nakon španjolskog izdanja, objavljen prijevod dugočekane autobiografije velikog umjetnika. Izdavač je Naklada Ljevak

Pedra Almodóvara više su puta tražili da piše autobiografiju. Nije pristao, jer, kako kaže - ježi se pri pomisli na knjigu koja bi čitava govorila o njemu. Ipak, "Posljednji san", knjiga nalik autobiografiji, u kojoj je autobiografskih zapisa, u kojoj se ponešto isprepleće fikcija s autofikcijom, a čitatelj lako i jasno osjeća da je to Almodóvar, onaj iz filmskog kadra koliko i na papiru, čovjek koji se formirao u otporu prema katoličkom odgoju i školstvu, licemjerju velikog dijela klera, pronicljiv promatrač ljudskih duša o kojima pripovijeda pronalazeći specifičan rakurs, s notom almodóvarskog humora, ta zbirka priča, koja se koncem ljeta pojavila u španjolskim knjižarama, ovih je dana objavljena i u hrvatskom izdanju (prijevod Željka Somun, Ljevak).

Na tim je stranicama i mladenačke tjeskobe, i straha da će ostati živjeti zarobljen na selu, potreba za bijegom u Madrid, s godinama, postao je, primjećuje, ozbiljniji, mračniji, manje samouvjeren, sve nesigurniji, sve ustrašeniji, ali to su emocije iz kojih crpi i nadahnuće. Dokaz su tome i filmovi koje je snimao, pogotovo oni koji nastaju posljednjih godina.

Napravio je dvadeset i dva filma, a u životu se, barem zadnjih godina, kaže za sebe Pedro Almodóvar, pomalo dosađuje, to drži … poražavajućim.

Ne gradi nova prijateljstva, stara je odavno zapustio, na pozive i poruke često ne odgovara.

"Moja samoća posljedica je toga što sam se bavio isključivo i samo sobom. I malo-pomalo ljudi su nestali."

Ima dana, pogotovo oko Uskrsa i Božića, kad ta samoizabrana samoća pređe u usamljenost, postane golemi teret, tjera u tjeskobu. "… nije važno što sam se već navikao, što sam stručnjak za samotnost."

Od samotnosti i usamljenosti brani se radnom, stalno piše nove scenarije, radi na filmovima. "Zato moram neprestano biti u procesu stvaranja filma, ali čak i u ovom trenutku, s tri predstojeća projekta, uvijek ima neradnih dana, nastupi vražji Veliki tjedan, kad sva moja aktivnost naprosto stane jer ljudi u mojem uredu ne rade, o oni rijetki prijatelji, pa i moj brat, odlaze iz Madrida."

Opisuje Madrid na Veliki petak, dan je kad ne može pobjeći u posao, vrijeme koje nema s kime dijeliti, potiskuje potištenost, odijeva se, prisiljava izaći iz kuće. Pola sata hoda gradom, promatra ljude, sat broji korake, odustaje nakon 2,5 kilometra jer osjeća bol u leđima. Dok luta gradom primjećuje parove, heteroseksualne i homoseksualne, koji udvoje šute. "Uvijek me se dojmi šutnja udvoje.", zapisuje.

image

naslovnica knjige "Posljednji san"

Ponešto kaže i o vlastitoj klaustrofobiji. Kao i o tome da nije od onih koji vjeruju da čovjek u nekom trenutku mora prihvatiti vlastiti usud, bio dobar ili loš.

Dok piše, dok radi na scenarijima, pomaže povremeno kretanje. Šetnja. Ustane li od pisaćeg stola i ode provjetriti glavu zna da mozak neće stati, dapače razmišljati će jasnije, pisati bolje. "Moj um nastavlja pisati dok šećem. I stvarno, jednom sam za takve šetnje bio krajnje drzak kad mi je netko prišao da i nešto kaže, a ja sam se ispričao rekavši: ‘Oprostite, ali upravo pišem.‘"

Način na koji piše, proces nastajanja vlastitog teksta na neki način uspoređuje s pisanjem poznate francusko-marokanske autorice Leile Slimani.

Slimani Almodóvar obožava. Prisjeća se kako je njezin roman "Uspavanka", za kojega je nagrađena Goncourtom, čitao u avionu na putu za Los Angeles i dodjelu Oscara. Pišući o pisanju, objašnjavajući vlastito, spominje jednu drugu knjigu Leile Slimani, u nas za sad neprevedenu "Miris cvijeća noću".

Slimani, ne bi li mogla pisati, osjeća snažnu potrebu za izolacijom.

Za nju je izoliranost "nužni preduvjet da mi se ukaže život. Udaljenost od svakodnevne buke čini da se napokon pojavi jedan mogući svijet.", opisuje Slimani.

Almodóvar je zamišlja "samu tamo gdje piše, ne javlja se na telefon, odbacuje svaku vezu s izvanjskim, sjedi pred računalom, čeka da joj sine neka zamisao ili počinje pisati upravo o toj napetosti: o vakuumu ispraznih dana. Njezin vakuum, ako ga tako mogu nazvati, različit je od mojeg." Jer, njegov je vakuum samoća.

Za majku Almodóvar Caballero

Čitavu je autobiografiju naslovio prema priči koju je zapisao dan nakon što mu je preminula majka. Nesklon pisanju dnevnika, dan nakon njezine smrti ipak je zapisivao vlastiti život, "želio sam upamtiti kako sam se osjećao sljedećeg dana, želio sam se prisjetiti svake pojedinosti".

Makar je nije često posjećivao niti s njom bio jako prisan, majka mu je bila bitna osoba. Njezinom smrću osjetio se poput siročeta. Pripovijeda kako ju je ljutilo što se ne potpisuje i njezinim prezimenom, što u javnosti ne istupa kao Almodóvar Caballero. Malenu joj satisfakciju nudi posthumno, potpisavši jedino tu priču o njezinom smrti kao Pedro Almodóvar Caballero.

Portretira je kao ženu koja je u teškim vremenima bila domišljata, doba je to kad su živjeli u selu u Estremaduri, u blatnjavoj ulici bez rasvjete, okruženi dobrodušnim, ali većinom nepismenim susjedima. Očeva plaća nije bila dovoljna, pa je mati krenula zarađivati čitajući i pišući pisma za susjede, kao u filmu "Glavni kolodvor" Waltera Sallesa. "Imao sam osam godina i uglavnom sam ja pisao pisma, a ona bi čitala pisma koja su naši susjedi primali. Više nego jednom pratio sam tekst koji je majka čitala i s čuđenjem bih ustanovio da ono što govori ne odgovara sasvim onome što piše na papiru: majka je djelomično izmišljala ono što je čitala." Čitala je susjedima ono što su željeli čuti, popunjavala praznine, ono izmišljeno uvijek je bilo tek produžetak njihovih života, sadržaj koji bi ih usrećio.

Te improvizacije malenog su Pedra naučile da stvarnost treba fikciju ne bi li bila podnošljivija.

Samokritičnost

Savjet koji nudi svim osrednjim piscima, kojega se i sam pridržava, jest: vježbajte samokritičnost. Samokritičnost pruža smirenost, sposobnost čekanja, a pomaže i da eventualno razočaranje bude podnošljivije.

Trebalo mu je, kaže, puno vremena i poprilično filmova da sebi prizna da kao romanopisac ne bi bio na visini kolikogod njegovi scenariji bili sve literarniji; vjeruje da bi i neki od njegovih filmova, da je imao dovoljno talenta, bilo bolji romani negoli filmovi.

"Ništa se toliko ne razlikuje od romanopisca koliko redatelj/scenarist. Redatelj je čovjek od akcije i mora nemilosrdno kratiti rečenice, reakcije, prizore i čitave likove. Jer redatelj je rob priče koju mora ispričati, a da bi to postigao, mora odgovarati na stotine pitanja (ne pretjerujem) svih suradničkih skupina. Nikad ne raspolaže s dovoljno vremena, a odlasci i dolasci, ako je snimanje u studiju, mogu uzimati malo vremena, ali se u beskraj ponavljaju. Ako imaš kakvog ljubimca, ne možeš ga voditi sa sobom. No zato je posao romanopisca sjedilački, možeš provesti pred računalom onoliko sati koliko želiš i izaći u šetnju ako to poželiš. On je pošteđen svakog razgovora, a pogotovo zapitkivanja tijekom procesa pisanja. I može imati mačke koje će maziti. I piti alkohol. I pušiti bez prestanka. …"

Warhol

Kolikogod da Almodóvara dosađuje pisati o samom sebi, voli čitati o drugima, posebno piscima i umjetnicima koji pišu o sebi i svojim životima.

Svojevremeno je pokušao čitati Warholove dnevnike i memoare, ali nije odmakao dalje od nekoliko prvih stranica. Nije imao strpljenja nastaviti, jer "Sve što je navodio, barem u početku, bile su vožnje taksijem i točni iznosi koje je za njih platio."

Warhola je upoznao u Madridu, početkom 1980-ih, kad je došao promovirati "svoju izložbu o pištoljima, raspelima i noževima". Na svakoj zabavi su ih iznova predstavljali jednog drugome, no Warhol mu nije uputio ni riječi. "Oni koji su me predstavljali ponavljali su jedno te isto: ovo je (rekli bi za mene) španjolski Warhol. Kad su mu to rekli i peti put, upitao me zašto me zovu španjolskim Warholom, a ja sam mu krajnje posramljen rekao: ‘Pretpostavljam da je to zašto što u svojim filmovima prikazuje transvestite i trasnseksualce.‘ Vrlo neugodan susret."

Srednje su osamdesete.

Almodóvara je iznenađivalo što se neprestano spominjala Warholova homoseksualnost, čak i u New Yorku, gradu gdje je, zaključuje, najmanje predrasuda na svijetu i gdje u avangardnom umjetničkom okruženju nikome ne bi palo na pamet razmišljati o tome je li Warhol gej ili nije.

Redatelj na više mjesta tematizira iskustvo pokušavanja vođenja dnevnika, piše o pisanju o ovome "sada". Nezamislivo mu je da kad se čovjek primi toga da ispripovijeda vlastiti život, to zapravo dade u ruke drugome. I iznova se vraća Warholu koji svoje "Dnevnike" nije pisao sam, već je nakon buđenja zvao Pat Hackett i telefonom joj nabrajao što je radio dan prije, "navodeći svaku cijenu: mislim da se u tome sastoji njegov literarni opus, u navođenju cijene svega što plaća, pa bila to i najobičnija vožnja taksijem".

Na nedavnom Zagreb Film Festivalu bila je hrvatska premijera recentnog Almodóvarovog filma "Čudan način života". Riječ je o njegovom prvom vesternu, kratkometražnoj queer odi o dva sredovječna ljubavnika. "Čudan način života" uskoro će i na redovni repertoar hrvatskih kina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 02:30