PAVAO PAVLIČIĆ 'Htio sam i sebi i drugima priznati da sam star i da se toga ne stidim'

Zašto je u starosti san “tanji” i kraći, zašto vrijeme, iako ga stari ljudi imaju više, leti brže, zašto starci dok jedu radije šute; za stolom nije puno razgovora kao kod mlađeg svijeta…

U starosti se, konačno, mijenja i - glas. Pozabavio se tako Pavao Pavličić starošću, od onih njezinih vidljivih manifestacija, do onih unutarnjih, suptilnih, osobnijih, sabrao opservacije u ovih dana upravo objavljene eseje o raznim fenomenima starosti, naslovljene “Pohvala starosti” (Mozaik knjiga). Ovog će kolovoza, odnedavno umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta koji se, nije ni tome davno, iz Zagreba preselio u Osijek, napuniti 72 godine. “Naravno da se osjećam starim čovjekom, zato sam i napisao ovu knjigu. Htio sam i sebi i drugima priznati da sam star i da se toga ne stidim, kako bih svoje vršnjake, koji bježe od te spoznaje, malo ohrabrio i kako bih im pokazao da takvo priznanje ne boli”, govori autor.

Što je u njemu, ipak, ostalo mlado? “Pa, pretpostavljam, ponajviše znatiželja, nestrpljivost i uživanje u radu”, odvraća.

Eufemizmi

Ta zbirka eseja o starosti nastala je, priča, “tako što sam zapazio da starost nudi cijeli niz motiva koje bi bilo zanimljivo opisati, a takvih opisa uglavnom nema. Uočio sam da se sa starošću događaju nekakvi društveni procesi: nekada je ona bila zasluga, a danas je hendikep, nekada se o njoj otvoreno razgovaralo, a sad se rabe eufemizmi. Nekada su postojali senati i vijeća staraca, a sad govorimo o seniorima umjesto o starcima, o domovima umirovljenika umjesto o staračkim domovima i slično, a i ne slutimo da će i te politički korektne riječi jednom biti tabuirane, pa će trebati izmišljati nešto još slikovitije i još neodređenije.

Ukratko, zaključio sam da se ta tema tiče dobrog dijela čovječanstva - koje je, kao što se zna, sve starije - a da se ono u odnosu na tu temu ponaša prilično djetinjasto, to jest žmiri i pokriva se po glavi, u nadi da će frka sama od sebe proći. Zato sam odlučio ispitati što ja sam o svemu tome mislim i osjećam, nastojeći da to bude i drugima zanimljivo.”

Glavna zabluda

Štošta o starosti naslućujemo i prije no što joj se približimo. Ipak, što ga je, u doba kad se i sam osjetio starim, o starosti - iznenadilo?

“Glavna moja zabluda u vezi s trećom dobi sastojala se u ovome: vjerovao sam da čovjek u starosti gleda na svoj protekli život kao na neki obavljeni posao, pa da je sposoban utvrditi koliko je uspješno taj posao odradio; a u vezi s tim, držao sam i da je u starosti čovjek oslobođen nekih želja, strasti i ambicija. Pokazalo se da je i jedno i drugo sasvim krivo: nikad nije gotovo, sumnjamo u opravdanost vlastitih čina, uvijek počinjemo ispočetka, iskustvo nas malo čemu nauči, posao nikad nije završen. A što je još gore, i dalje intenzivno žive želje, ambicije, strasti, emocije. Ukratko, u starosti se čovjek bakće s istim problemima u sebi i oko sebe kao i u mladosti, samo s manje snage i manje živaca, i još ga okolina zbog toga poprijeko gleda. Jer, i ona, kao i ja nekada, ima o starosti posve krive predodžbe.”

Naslov knjizi, aluziju na Erazma Roterdamskog i njegovu “Pohvalu ludosti”, izabrao je urednik Zoran Maljković. “Ja sam htio da se zove Senex comicus, smiješni starac, što bi se, naravno, odnosilo prije svega na mene osobno. U pravu je bio urednik a ne ja, i sad jasno vidim njegovu logiku. Erazmova pohvala je sarkastična, ona je zapravo pokuda, dok je moja pohvala doista pohvala: ja čvrsto vjerujem da starost ima neke prednosti, neke lijepe strane, a u najmanju ruku da se u vezi s njom možemo mnogim stvarima i nasmijati. Treba biti zahvalan za mogućnost da se i u starosti ponešto nauči, a treba i pohvaliti mnoge starce koji - usprkos svakojakim fizičkim tegobama i društvenim predrasudama - uspijevaju na svoju situaciju gledati mudro, s nešto sjete i s nešto blage ironije.”

U knjizi Pavličić, među ostalim, razmišlja kad to zapravo počinje starost, kad čovjek postane star, nudi razne anegdote i odgovore: “Lako je moguće da je to kod svakoga čovjeka drugačije. Ali, općenito se može kazati da čovjek postaje star onda kad osvijesti činjenicu da neke stvari radi posljednji put: kupuje posljednji auto, ormar ili odijelo, posljednji put kreće na naporno putovanje, vadi posljednji zub, i slično. U knjizi sam se na kraju pokušao izvući tvrdnjom - zapravo doskočicom - kako je čovjek star onda kad se upita kad počinje starost, i kad ga se to pitanje sasvim intimno tiče. I, nekako mi se i sad taj odgovor najviše sviđa”, kaže.

Prenošenje znanja

Posao pisaca ga je, moguće, poštedio osjećaja profesionalne marginaliziranosti, koji mnogi osjete u starosti. “U životu nisam bio samo profesor, nego sam usput bio i pisac, pa kad sam prestao predavati, nitko mi nije zabranio da pišem i dalje, i ja tu mogućnost obilato koristim. Svjestan sam da su mnogi stariji ljudi marginalizirani, i to posve nepravedno.

Na našim televizijama ne možete vidjeti sijedu glavu, pa ni čovjeka starijega od pedeset godina. Nije mnogo drukčije ni u novinama. A to je šteta, ne toliko zbog prerano odbačenih profesionalaca koji bi još mogli mnogo dati (oni će se već nekako snaći ili će ponosno šutjeti), nego zbog svih nas kao zajednice: od njih bi mlađi mogli mnogo naučiti. A da nisu imali od koga učiti, to oni sami možda ne osjećaju, ali i te kako osjećamo mi, gledatelji i čitatelji. Pa, nije slučajno što su u indijanskim plemenima starci kao glavnu zadaću imali da prenose djeci znanja o tome kako se prave udice i vršci za strijele, kao se šiju mokasine, a kako ukrasi od perja.”