Ovo pišem točno u ponoć i dvije minute 14. februara 2020., pokušat ću ukratko, dnevnički opisati današnji dan (zapravo jučerašnji) koji ću pamtiti kao onaj u kojem sam se napokon uspio oprostiti od Bekija, tog dječaka u sebi, i krenuti u neki novi život... Nadam se.
Noćas je već ne znam koja noć koju neću prespavati... Oko osam navečer sam počeo zijevati i bio sam se ponadao da ću uspjeti zaspati, ali prevario sam se. Jer to nešto u meni što radi skoro poput tripa ponovo je proradilo. Doktorica kaže da je riječ o apstinencijama, ali ne vjerujem. Imam osjećaj da sam na nečemu. Jer kako objasniti da već sto dvadeset osam sati nisam zaspao niti jednu jedinu minutu, da uopće nisam umoran, nemam podočnjake, ni krvave oči, kao što sam ih imao drugog i...