Ovo je jedan od ljudi koji odlučuju tko će dobiti Nobela

Sve ću vam reći o Nobelovoj nagradi, osim imena ovogodišnjeg dobitnika - na početku svog predavanja istaknuo je Kjell Espmark, švedski pjesnik koji je prekjučer u HAZU predstavio svoju zbirku pjesama “Vintergata” (Naklada Đuretić, prijevod Sonja Bennet).

Svijet će ime novog nobelovca doznati danas u 13 sati, ali Espmark, kao član Švedske akademije i Nobelova odbora za književnost, zna to već neko vrijeme.

Švedski pjesnik dugi je niz godina bio i predsjednik Odbora koji sužava listu nominiranih na pet finalista. Kad oni to naprave, 18 članova Akademije tajnim glasanjem odluče o pobjedniku. Zbog dugogodišnjeg staža Espmarka često nazivaju sivom eminencijom odbora koji već desetljećima, u različitim sastavima, pokušava ispravno interpretirati “ozloglašeno nepreciznu” oporuku o nagrađivanju “izuzetnog djela idealnog usmjerenja”.

Teške odluke

- Posljednjih godina, primjerice, nagrađivali smo i tzv. svjedoke, ljude koje su kvalitetno pisali o velikim tragedijama 20. stoljeća, nastojeći da takve ljude izvučemo iz opskurnosti i učinimo opće poznatim. To ne znači da će tako i ostati, objašnjava nam Espmark nakon predavanja, dodajući kako se, uza sve mjere opreza i dobre namjere, previdi ipak događaju.

- Nakon pedeset godina Nobelove nagrade jedan književni časopis odlučio je napraviti rekapitulaciju prvih desetljeća. Nakon opsežne ankete dobili su listu od 150 imena pisaca koji su zaslužili nagradu. Ukratko, po tri za svaku godinu. U takvim se situacijama i mi nalazimo svake godine. Uvijek je više pisaca za koje navijam, ali svi oni ipak Nobela ne mogu dobiti.

Čest prigovor na odluke Akademije su optužbe za političke kalkulacije. Espmark se tako referira na dodjelu priznanja poljskom disidentu i velikom pjesniku Czeslawu Miloszu, i to godine 1980., u doba Gdanjska i pokreta Solidarnost.

- Odluka je bila već donesena, što smo trebali, odustati od nje? - kaže dodajući kako Akademija nije podložna političkom pritisku, premda takvih pokušaja nije nedostajalo. Angažiranost pisca, pak, nije prepreka za odluku, ali granice, ipak, postoje.

- Uzmimo primjer Ezre Pounda koji je bio vrlo izgledan kandidat za nagradu. No, kad je rekao kako je Hitlerov zločin protiv Židova u redu i da će doći vrijeme i za američke Židove, prešao je granicu. Suvišno je napominjati kako su takvi politički stavovi duboko protiv samih načela Nobelove oporuke te da ih čak ni velike umjetničke vrijednosti ne mogu kompenzirati. Imate i drugih primjera. Puno se raspravljalo o dodjeli nagrade Churchillu, za koju mislim da je bila pogrešna. I to zbog nekoliko razloga: Churchill je bio među ratnim pobjednicima, nagrada je dodijeljena osam godina nakon rata, i to u vrijeme kad je on bio premijer nacije umiješane u Hladni rat. Previše je tu bilo politike. Ono što je bilo dobro jest da su nakon toga svi članovi vlada automatski isključeni iz žiriranja, pa tako nagradu nikad nisu dobili Léopold Sédar Senghor ili André Malraux.

Bez svađa

Drugim riječima, teško bi Knut Hamsun nakon rata dobio nagradu ili Mario Vargas Llosa da mu se ostvario san o predsjedničkoj karijeri?

- Dodjela nagrade Hamsunu bila je, smatram, ispravna u vrijeme kad je dodijeljena. Ono što se događalo kasnije, drugo je pitanje. A što se tiče predsjednika, oni ne mogu dobiti nagradu - diplomatski će Espmark.

Svađaju li se često članovi Akademije oko kandidata?

- Zapravo, ne. Postoje slučajevi kad jako navijam za nekog kandidata, ali ne mogu uvjeriti druge i što se tu može. Baš kao što se i događalo da ja ne dijelim entuzijazam ostalih, ali uvijek ću braniti izbor većine - zaključuje Espmark.