Odlazak velikana: U 94. godini života preminuo je Viktor Žmegač, erudit, poliglot, germanist

‘Erudicija je širok pojam. Sam perem donje rublje i čarape. I to je erudicija‘ rekao je u intervjuu za Jutarnji list Viktor Žmegač.

U Zagrebu 20. srpnja u 94. godini, priopćeno je iz Matice hrvatske, napustio nas je Viktor Žmegač, istaknuti akademik, sveučilišni profesor, germanist, povjesničar književnosti, muzikolog i dugogodišnji suradnik Matice.

Viktor Žmegač rođen je 21. ožujka 1929. u Slatini, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Virovitici i Osijeku. Studij germanistike i jugoslavistike završio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a germanistiku i muzikologiju studirao je u Göttingenu.

Doktorat znanosti stekao je 1959. s temom Die Musik im Schaffen Thomas Manns (Glazba u djelu Thomasa Manna). Tema disertacije već na početku Žmegačeva znanstvenoga puta ukazuje na dva područja koja će postati središtem njegova profesionalnog djelovanja i života: književnost i glazbu. Od 1971. do umirovljenja radio je kao profesor njemačke književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a povremeno je gostovao na stranim sveučilištima u Njemačkoj i Austriji. Od 2002. bio je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Međunarodni ugled stekao je kao germanist, pišući na hrvatskom i njemačkom jeziku. Iz njegova bogatoga opusa izdvajaju se sljedeći naslovi koje je objavljivao kod domaćih i stranih izdavača: Kunst und Wirklichkeit (Zürich 1969), Književno stvaralaštvo i povijest društva, (Zagreb 1976), Geschichte der deutschen Literatur vom 18. Jahrhundert bis zur Gegenwart, (urednik i koautor, 3 sveska, Frankfurt am Main, 1978–1984, nekoliko izdanja), Težišta modernizma, (Zagreb 1986), Povijesna poetika romana, (Zagreb 1987), Der europäische Roman. Geschichte seiner Poetik (Tübingen 1990), Tradition und Innovation. Studien zur deutschen Literatur seit der Jahrhundertwende, (Wien-Köln-Weimar 1993) Der historische und der typologische Jude, (Tübingen 1996) Duh impresionizma i secesije (Zagreb 1993).

Profil je, izdao njegovu knjigu "Filozof igra nogomet" koja se nastavila na prethodnu uspješnicu Viktora Žmegača "SMS eseji" u kojoj se autor služio kratkom esejističkom formom te uz ležeran ton pripovijedanja, lišen profesorskog dociranja, govorio o ozbiljnim temama.

Od 1998. Viktor Žmegač postaje autor Matice hrvatske i u posljednjih dvadesetak godina ta je izdavačka kuća bila njegov povlašteni nakladnik kod kojega je objavio 11 knjiga. Među njima se ističu: Od Bacha do Bauhausa (2006), Majstori europske glazbe (2009), Prošlost i budućnost 20. stoljeća (2010), Strast i konstruktivizam duha. Temeljni umjetnički pokreti 20. stoljeća (2014), Četiri europska grada (2017), Portreti gradova (2019) te prije nekoliko mjeseci objavljena knjiga Vrhunski europski romani (2021). Trenutno je radio na dovršetku nove knjige koja je trebala biti objavljena početkom sljedeće godine, pod radnim nazivom Kulturološki kvartet.

Opus Viktora Žmegača uobičajeno se dijeli na dvije faze: ranu književnoznanstvenu i kasnu kulturološku (Dubravka Oraić Tolić). Krunom njegova književnopovijesnog proučavanja smatra se knjiga Povijesna poetika romana (treće, prošireno izdanje Matica hrvatska, 2004), a kapitalnim ostvarenjem kasne faze kulturološko remek-djelo Od Bacha do Bauhasa, jedinstvena povijest njemačke kulture, književnosti, glazbe, slikarstva, filma i znanosti, od početaka do danas.

"Rođen na isti dan kao i Johann Sebastian Bach, skladatelj kojega je najviše volio, Viktor Žmegač bio je erudit i poliglot široke humanističke naobrazbe, homo universalis kozmopolitskoga kova. Njemački povjesničar književnosti Dieter Borchmayer istaknuo je da je Viktor Žmegač bio kultna figura nove generacije germanista i napisao da je utjelovljavao "tip univerzalnog znanstvenika kakav sve više nestaje u vremenima specijalističkoga znanstvenoga rada". Njegovim odlaskom završava jedna epoha, a u hrvatskoj i europskoj kulturi ostaje praznina koja se neće moći nadoknaditi. Njegove brojne knjige pak pozivaju nas da ih ponovno pročitamo i poslušamo što nam je imao za reći.

U spomenutom intervjuu koji je objavljen u prilogu Magazin Jutarnjeg lista, a kojeg je dao Dobroslavu Silobrčiću, Žmegač se prisjetio svojeg djetinjstva: "Neobično sretno djetinjstvo u rodnoj Slatini razorio je rat. Užas. To je kolektivna povijest, ne samo moja, individualna. Srećom sam za vojsku bio premlad, imao sam tešku žuticu i neke znakove dijabetesa, koji su se ubrzo uspostavili kao lažni alarm. U virovitičku gimnaziju putovao sam kao takozvani vlakaš. Svaki dan od Slatine do Virovitice i natrag. Vrlo naporno, osobito zimi. Svašta sam doživio.

Nisam uspio dovršiti četvrti razred nižih godina gimnazije, jer su partizani postavljali mine ispod tračnica vlaka. Jednog sam dana i ja bio u miniranom vlaku. Tutanj i rušenje vagona nikad neću zaboraviti. Kako više nisam mogao putovati, ostalo je u roditeljskom domu mnogo vremena za čitanje. Čitao sam Kästnerov dječji roman ‘Emil i detektivi’ i srodna djela, na primjer ‘Huckleberry Finn’ Marka Twaina u njemačkom prijevodu. Najednom sam u obiteljskoj biblioteci našao Krležine ‘Glembajeve’. O autoru sam znao vrlo malo, u školi se do 1945. nije spominjao. Stari stripovi, Mark Twain i Glembajevi - ričet, ali koristan. Dramski ciklus u Minervinom izdanju posve me zakupio. Možda i zato što mi je materinski jezik njemački. Treba pročitati samo prve stranice dijaloga. Osjetio sam što je koncentrirana dramska radnja, a obiteljske sukobe sam mogao pratiti. U to doba sam čitao i Slavka Kolara - humoristički užitak. Tragedija je hrvatske dramske književnosti što su ‘Glembajevi’, remek-djelo u izdancima europskog naturalizma, zasad za pozornicu - izgubljeno. Kakav je brojčani odnos između hrvatskog i njemačkog teksta, lako je izračunati. Ali, glumcima bez podjednake kompetencije teško je izaći na pozornicu".

U intervjuu Adriani Piteši, rekao je: "Svatko tko ima prisan odnos prema knjigama, složit će neku vrstu intelektualne antologije određenog razdoblja prema svojim pogledima na stvar. Opis duha dvadesetog stoljeća temeljio na knjigama od kojih me neke već dugo prate, što u gimnazijskoj i školskoj torbi, što u akademskoj aktovki, a izbor autora i djela odgovara mom shvaćanju o tome što je od centralnog značenja za obrise epohe. No, ovdje nije odlučila germanistička naobrazba, nego objektivno stanje stvari. Filozofija, baš kao i glazba, njemačke su domene, dijelom zato što je njemački idealni jezik za filozofske apstrakcije. Uz njemačke, zastupljeni su francuski sociolozi i filozofi koji se ističu po provokativnom diskursu. Angloamerička misao nije se uklapala u moj izbor, dok je ruska zanimljiva samo na specijalističkim područjima".

O Žmegačevoj je posljednjoj knjizi, pisao Neven Vulić u Svijetu kulture: "Malo je autora pred čijim znanjem rasprostrtim po tekstu osjetim takvo strahopoštovanje. Jedan od njih sasvim je sigurno akademik Viktor Žmegač, koji je prebacio devedesetu: teoretičar, germanist, povjesničar, muzikolog, predavač rođen je u Slatini 1929. godine. Nema smisla nabrajati dodijeljene mu nagrade ili njegove knjige, taj je popis predug. No ako njegovu intelektualnu veličinu treba sažeti, neakademski možemo ukratko reći da je Viktor Žmegač faca. U kulturnopovijesnoj tradiciji germanske i europske kulture pliva kao riba u vodi: jedan je od rijetkih ljudi koje Nijemci zovu da piše o njima. I to ne zato što nemaju svojih erudita. Najnoviji je doprinos autorovoj bibliografiji knjiga "Vrhunski europski romani po mom izboru". Naslov nam ne laže: nudi nam se osobni izbor jedanaest najdojmljivijih europskih romana. Upravo zbog Žmegačeva intelektualnog habitusa kopkalo me koje je knjige naposljetku odabrao - i iz kojih subjektivno-objektivnih razloga. A pogotovo zašto je na posljednjem mjestu roman "Karta i teritorij" notornog Michela Houellebecqa.

Ispraćaj pokojnika, priopćili su iz Matice hrvatske, bit će u krugu obitelji.