Odlazak književnog i moralnog giganta, nepokolebljivog borca za mir

Jučer je, bolešću slomljen, umro Amos Oz, na pragu svoje osamdesete. Oz je bio veliki umjetnik, ali imao je i važniju ulogu od te spisateljske, kolikogod to moguće čudno zvučalo.

Amos Oz na Bliskom je istoku bio krajnje tvrdoglav i baš stoga silno važan glas razuma. Pacifističke ideje i građanski aktivizam obilježile su njegov rad koliko i romani, ta fikcija koju je tako vješto stvarao.

Intelektualac i profesor koji je dobro poznavao povijest vlastitog naroda i njegovih susjeda, pisac koji je pišući najčešće o obiteljima, progovarao o prostoru Bliskog istoka, židovskoj kulturi, ali i ljudskoj prirodi općenito, Oz je u svojoj zemlji, a i globalno bio jedan od najglasnijih zagovornika mirnog rješenja arapsko-židovskog sukoba.

Bio je među osnivačima pokreta Mir sada, desetljećima obrazlagao i govorio o ideji o dvije države i vraćanju Zapadne obale i Gaze Palestincima. Oz i David Grossman, kolege po peru i prijatelji po uvjerenju, spadaju među pisce koji svojim knjigama na više raznih slojeva oplemene čitatelja, a svaki intervju napravljen s njima novinaru je, u nekom trenutku - nalik meditaciji o zlu i dobru.

Vjera u kompromis

I iako ni jedan od spomenute dvojice nije imao sreće prečesto gledati da u životu pobjeđuje dobro, niti jedan od njih nikad nije prestao vjerovati da je to, na koncu, ostvarivo i moguće. Da na kraju, ipak, biva - dobro. U intervjuu koji mi je Amos Oz dao prije dvije godine, na pitanje je li ikad izgubio vjeru u to da će jednog dana živjeti u miru, jedni pored drugih, Židovi i Palestinci, bez razmišljanja, iste je sekunde odgovorio:

“Nikad. Ne. Nikad. Imao sam četrnaest ili petnaest kad sam shvatio da je glavni izbor koji čovjek u životu ima izbor između kompromisa i tvrdoglavog fanatizma. Tako je to ne samo u politici, nego u životu općenito, u braku, u odgoju djece. Vjerujem u kompromis. I u politici i u privatnom životu. Kad kažem kompromis, ne mislim na kapitulaciju. Ne mislim na ono ‘okreni i drugi obraz’. Kompromis znači da se s drugim sretnete negdje na pola puta.”

Komentirajući i onda aktualna revizionistička zazivanja u Hrvatskoj, porast popularnosti desničarskih stranaka diljem Europe, jačanje antisemitizma, ksenofobije općenito, Oz je tada za Jutarnji list kazao: “Hitler i Staljin dali su nam poklon, iako to nisu namjeravali, ali tako je ispalo. Šezdeset se godina, negdje i dulje, puno, puno ljudi u mnogim zemljama osjećalo posramljenima pri samoj pomisli na ideje rasizma. Bilo im je neugodno biti antisemitima, biti nasilnima, bili su obazrivi prema ljudskom životu. Bilo je to zbog šoka koji su Staljin i Hitler darovali zapadnom svijetu. Bojim se da se taj poklon Staljina i Hitlera izlizao. Mračni dijelovi ljudske prirode ponovo kroče na prednji dio pozornice. Sve je više onih koji znaju sve manje o onome što su nam ostavili Staljin i Hitler”.

Često je podsjećao da je sukob Židova i Palestinaca tragedija, da to nije crno-bijela priča o dobrima i lošima. Objašnjavao je i jednima i drugima, baš kao i ostatku svijeta, da nitko od njih, ni Židovi niti Palestinci - nemaju gdje otići, da su na neki način svi tamo u pravu, da svatko ima pravo na taj komad zemlje i da zato i nema druge opcije negoli operacionalizirati ideju o dvije države. Kad-tad, vjerovao je Oz, to će se ostvariti.

Amoz Oz rastao je kao sin jedinac uz roditelje, europske Židove i intelektualce, u malom stanu, uz police pretrpane knjigama. I otac i majka bili su poligloti, otac je bio magistar književnosti koji je uzalud priželjkivao mjesto predavača na Hebrejskom sveučilištu.

Majka Amoza Oza, Fania, pred rat u Europi napustila je praško sveučilište i došla sama u Jeruzalem, na studij povijesti i filozofije. Puno godina kasnije, duboko depresivna, ne uspjevši se naviknuti na život u Jeruzalemu i prihvatiti da se morala odreći svojih ambicija, izvršila je samoubojstvo kad je sinu bilo dvanaest. Taj odlazak duboko će obilježiti njegov život, utjecat će i na odnos sina i oca, to je tema o kojoj Oz piše u “Priči o ljubavi i tmini”.

S četrnaest se odselio u kibuc, makar za to nije imao podršku oca i rođaka. U to je doba, želeći se distancirati od oca, njegovo prezime Klausner zamijenio s Oz, što znači hrabrost. Pojednostavljujući stvari, naravno, znao je reći da je, možda i njemu, ocu desničaru u prkos i toj militantno orijentiranoj nacionalističkoj obitelji, postao ljevičar.

Doselili se iz Vilniusa

Baka i djed, očevi roditelji, u Palestinu su se doselili 1933. iz Vilniusa, gdje su pak stigli 1921., nakon Oktobarske revolucije, bježeći pred komunistima. Baka Šlomit Klausner u njihovoj je kući u Odesi za dobrih godina prije selidbe držala književni salon. Dolazili su i pjesme govorili Hajim Nahman Bialik i Černihovski, raspravljalo se o obnovi hebrejskog jezika i književnosti. Očev stariji brat David ne slijedi roditelje, ne seli se u Palestinu, ostaje u Europi. Njega, docenta na sveučilištu u Vilniusu, i cijelu njegovu obitelj, ubit će nacisti. Po njemu je Oz nazvao svojeg sina, Davida.

U “Ljubavi i tmini”, pišući o stricu Davidu, među ostalim kaže da su Židovi bili prvi eurofili, prvi “osviješteni Europljani”, a danas je Europa puna Europljana, eurofila … “Svi ostali bili su panslavenisti, pangermanisti ili obični latvijski, bugarski, irski, slovački patrioti. Jedini Europljani u čitavoj Europi dvadesetih i tridesetih godina bili su Židovi. Moj tata je uvijek govorio da u Čehoslovačkoj žive tri naroda - Česi, Slovaci i Čehoslovaci, koji su zapravo Židovi. U Jugoslaviji su Srbi, Hrvati, Slovenci i Crnogorci i samo šačica Jugoslavena …”

Novinski tekstovi

Odrastajući u Jeruzalemu 1940-ih i početkom 1950-ih, Oz je s roditeljima često odlazio u kuću Šmuela Josefa Agnona, koji je nešto kasnije, 1966., Nobela za književnost podijelio s njemačkom pjesnikinjom židovskog podrijetla Nelly Sachs. Vrzmajući se oko oca, slušao bi kako Agnon s njime razgovara o književnosti i politici. Kad su Amosu Ozu u novinama “Davaru” objavili prve priče, tada mladić, zagurao je novine pod džemper i, uzbuđen, otišao moliti Agnona za mišljenje. U autobiografskoj “Priči o ljubavi i tmini” o tome kaže: “Naposljetku se nisam usudio..., bojao sam se da ga ne zagnjavim, i iz njegove sam kuće otišao s velikim trbuhom, kako sam i došao. Ili s nadutim džemperom. Tek mnogo godina kasnije, kad su moje priče ‘Gdje šakali zavijaju’ izašle u tvrdom uvezu 1965., skupio sam hrabrost i poslao mu ih”.

Počinje objavljivati 1960-ih. U nas je, baš kao i u cijelom svijetu, puno prevođen. Autor je, među ostalim, romana “Moj Michael”, “Planina lošeg savjeta”, “Crna kutija”, “Fima”, “Pantera u podrumu”, “Isto more”, “Priča o ljubavi i tmini”, “Rimovanje života i smrti”, “Juda”. Brojni su njegovi esejistički naslovi, “U zemlji Izraela”, “Izrael”, “Palestina i mir”, “Kako izliječiti fanatika”.

U nas je prije koji tjedan njegov hrvatski izdavač, Fraktura, objavilo knjigu eseja “Pozdrav fanaticima” (prijevod s hebrejskog Andrea Weiss Sadeh) U jednom od eseja, Oz koji je vjerovao da je književnost neka vrsta protulijeka fanatizmu, piše: “Bit fanatizma leži u želji da prisilom promijenimo druge ljude. Poznata težnja da poboljšamo svoga susjeda, prepravimo supružnika, ili da programiramo svoje dijete, ili da pokažemo svome bratu pravi put, radije no da ih ostavimo takvima kakvi jesu.

Sva izdanja knjiga

(...) Često se fanatik više zanima za tebe no za sebe sama. Želi spasiti tvoju dušu, želi te izbaviti, želi te osloboditi od grijeha, od pogreške, od pušenja, od tvoje vjere ili bezvjerja, želi poboljšati tvoje prehrambene navike, ili te izliječiti od ovisnosti o piću ili glasovanju. Fanatiku je jako stalo do tebe, uvijek ti se vješa oko vrata jer te iskreno ljubi, ili te hvata za grlo u slučaju da se pokažeš kao slučaj koji je neprijemčiv za izbavljenje. I u svakom slučaju, s topografske točke gledišta, vješanje oko vrata i hvatanje za grlo gotovo su ista radnja.”

Tako je, gledajući fanatizam u svakodnevnim odnosima, i prenoseći to na razinu društva, opisivao Oz.

Na Sveučilištu Ben-Gurion u Be’er Shevi, gdje je nekad predavao hebrejsku književnost, već godinama djeluje Arhiv Amosa Oza. Tamo su prikupljena sva izdanja njegovih knjiga i sva njegova pisana ostavština te znanstveni radovi o njemu.

Svoje je studente, osim teorijskoj analizi, kazao je u intervjuu za Jutarnji, učio kako biti dobar čitatelj. Oz je razlikovao “čitatelja spletkaroša” koji iza napisanog uvijek traži autora, neki detalj o njegovu razmišljanju i životu, i “dobrog čitatelja”. “Dobar čitatelj u iskustvo čitanja unosi svoj život, pokušava sebe staviti u situaciju više likova iz priče. Dobar se čitatelj pita što da sam ja on ili ona, što bih napravio, mislio, kako bih se osjećao. Čitati roman nije kao da čitate manifest, ne treba u njemu tražiti velike zaključke i moralne lekcije. Čitanje književnosti služi tome da se približite sebi, da upoznate sebe sama.”

Kritičan i posvećen, nije pisao lako: “Muškarac sam, nisam žena, nikad nisam rađao, ali imam razloga vjerovati da je napisati roman ili priču bolno kao i porod, samo na drugačiji način. Pišem pa uništim napisano, pa krenem iznova, prerađujem, dorađujem, uređujem...”