Odlazeći iz Bijele kuće Barack Obama dao je intervju Michiko Kakutani, književnoj kritičarki New York Timesa, u kojem govori kako su ga knjige formirale u životu općenito, ali i što mu je čitanje značilo za vrijeme dva mandata koja je proveo vodeći Sjedinjene Države. Važnost knjiga i pisanja u formiranju njega osobno, a ponešto i njegovih mandata, po intenzitetu je usporediva s ulogom koju je literatura imala u životu Abrahama Lincolna.
Po odlasku s dužnosti vrlo brzo namjerava početi raditi na memoarima. U Washingtonu je vodio dnevnike, no kaže niti izbliza disciplinirano koliko je priželjkivao. “Najbitniji dio mog pisanja za vrijeme predsjednikovanja bili su govori.... Ponešto od zanatskih vještina potrebnih da napišete dobar govor identično je bilo kojem drugom dobrom pisanju: Je li ta riječ potrebna? Je li to prava riječ? Ima li u tome ritma? Kako tu zvuči glasno izgovoreno?”
I da bi se napisao dobar govor bitno je, kaže, povremeno uzeti u ruke neki roman, jer većinu vremena čitanje predsjednika svodi se na dokumente, brifinge, administrativne sadržaje. “A korištenje tog vrlo analitičkog dijela mozga svakog dana ponekad je značilo gubiti osjećaj za poeziju i fikciju, za dubinu fikcije. Fikcija je koristan podsjetnik o istinama koje su ispod površine naših svakodnevnih tema, to mi je bio način da vidim i čujem druge glasove.”
Zadnji roman koji je pročitao je “The Underground Railroad” Colsona Whiteheada. “Podsjetnik je to na načine na koje se bol ropstva prenosi kroz generacije; ne samo na one vidljive načine,već kako mijenja umove i srca”, sažima.
Bijeg od stvarnosti
U posljednjem je predsjedničkom govoru, prošli tjedan održanom u Chicagu, među ostalima citirao antologijski lik američke književnosti, Atticusa Fincha iz “Ubiti pticu rugalicu”: “Nikad zapravo ne razumiješ osobu dok ne pogledaš stvari iz njezine perspektive. Dok se ne uvučeš u njezinu kožu i takav hodaš okolo”, poručio je.
Zadnjih se godina sprijateljio i započeo korespondenciju s Marilynne Robinson. “Počeo sam ju čitati u Iowi, gdje se neke od njezinih knjiga i zbivaju. Volim to što piše, među ostalim i zato što sam te ljude gledao svaki dan. Njihovi unutarnji životi koje je ona opisivala - ljudi s kojima sam se rukovao i kojima sam držao govore - podsjećaju na moju baku i djeda, koji su iz Kanzasa završili na Havajima, ali njihovi su temelji postavljeni na sličan način.”
Ne dvoji da ga je čitanje činilo boljim predsjednikom: “Mislim da sam za vrijeme svog predsjednikovanja bio u stanju bolje doživjeti što se događa u životima ljudi ne zbog nekog specifičnog romana, već zato što sam općenito čitao fikciju. A i bilo je situacija kad sam jednostavno želio maknuti se od vlastitih misli, biti izvan moje glave. Ponekad trebate fikciju jer želite biti na nekom drugom mjestu.”
Želeći odmoriti se od stvarnosti, čitao je SF romane. Spominje tako trilogiju “Three-Body Problem” kineskog autora Liu Cixina. Čitajući njegove romane o dramatičnoj sudbini svijeta činilo mu se, smije se, “da su moji svakodnevni problemi s Kongresom beznačajni. Jer, svemirci dolaze.”
Govoreći o bitnim mu knjigama koje su mu i za posljednjih osam godina bile temelji spominje Shakespearea. “Kao i većina tinejdžera, kad sam u školi trebao čitati primjerice ‘Oluju’ ili njegove druge drame, mislio sam da je to dosadno. Na koledžu sam slušao kolegij o Shakespeareu i počeo čitati tragedije, zagrebao u njih. I mislim da je to temeljno za moje razumijevanje kako se određeni obrasci ponavljaju i događaju između ljudi.”
Biografije predsjednika
Ima autora s kojima se politički ne slaže, ali njihovo pisanje bitno je utjecalo na to kako razmišlja o određenim temama. U tom kontekstu spominje, primjerice, Vidiadhara Surajprasada Naipaula i njegovu knjigu “A Bend in the River” koja počinje rečenicom “Svijet je to što jest, u njemu nema mjesta za ljude koji su ništavni, koji dopuste sebi postati ništa.” “Uvijek mislim o toj rečenici, mislim na taj roman kad razmišljam o teškoćama svijeta, pogotovo o vanjskoj politici, ponekad se opirem i borim protiv tog vrlo cinična, realistična pogleda na svijet. A postoje i vremena kad izgleda kao da je točna”, kaže Barack Obama.
“Solomonovu pjesmu” Toni Morrison apostrofira kao knjigu koja mu pada na pamet kad razmišlja o ljudima koji prolaze kroz teškoće, koje se ne sastoje samo od problema i boli, već i od ponosa i slave.
Lincolna ističe kao dobrog pisca, a jedna od privilegija koju ima američki predsjednik jest da je u Lincolnovoj sobi kopija njegova Gettysburškog govora iz 1863., jednog od najvažnijih, retorički osobito snažnih. “To je jedna od pet kopija koju je potpisao. Ponekad bih navečer odlazio do tamo, to je odmah pored mog ureda, i čitao taj govor.”
Na upit postoji li poezija ili bilo što drugo od literature čemu se okretao u doba velikih stresova, za vrijeme financijske krize, primjerice, ili za masovnog ubojstva u školi u Newtownu, u Connecticutu, kaže da je trebao - solidarnost, i da ju je nalazio u pisanju Lincolna, Kinga, Gandhija, Mandele. “U tim teškim trenucima ova pozicija može biti jako osamljenička. I zato treba ponekad posegnuti kroz povijest ne bi li našao ljude koji su bili podjednako izolirani. Churchill je dobar pisac. Volim čitati i Teddyja Roosevelta.”
Često je čitao predsjedničke biografije. “Korisne su, jer jasno da smo skloni misliti kako je ono što se trenutno događa posebno katastrofalno ili nevjerojatno teško pa je dobro razmišljati o tome kako je Roosevelt navigirao kroz Drugi svjetski rat ili kako je Lincoln razmišljao hoće li otpustiti generala McClellana u trenutku kad su pobunjeničke trupe na 20, 30 ili 40 milja udaljenosti.”
Čitanje i pisanje
Među ostalim, spomenuo je i knjige Philipa Rotha, Saula Bellowa... od mlađih autora Junota Diaza, Jhumpe Lahiri. Svojevremeno je bio fasciniran knjigom poznatog američkog psihologa Daniela Kahnemana “Misliti brzo i sporo” u kojoj autor propituje nedostatak racija u donošenju odluka.
Nedavno je 18-godišnjoj kćeri Maliai poklonio biblioteku na Kindleu, među ostalim dao joj je da pročita “Gole i mrtve” Normana Mailera, “Sto godina samoće” Garcíae Márqueza, “Zlatnu bilježnicu” Doris Lessing te memoare američko-kineske feministkinje Maxine Hong Kingston...
Kao dijete je, pisao je o tome u autobiografiji, volio čitati, djelom i zato što se više puta selio u sasvim različite kulture, a kad bi se tamo gdje je došao osjećao autsajderom, u knjigama je nalazio - sigurnu luku. “Kad sam se preselio u Indoneziju, ja, veliki, tamnoputi dječak, ponešto sam se izdvajao, stršao. A onda, kad sam se iz Indonezije preselio na Havaje, vjerojatno sam imao manire i navike indonezijskog djeteta.”
Kao tinejdžer, kaže, nije čitao puno više od onoga što je bilo obligatorno školskim programom, radije je igrao košarku i gledao djevojke, knjigama se ponovo okrenuo na prvoj ili drugoj godini koledža, o tome je pisao je u autobiografskoj “Snovi moga oca; priči o rasi i naslijeđu.” Pisao je i kratke priče. Vjeruje da je upravo pisanje bitno utjecalo na to kako vidi sama sebe, kako se osjeća u vlastitoj koži, kako je pomirio pitanja rase, klase, obitelji...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....