'MJESEČEV MERIDIJAN'

NOVI ROMAN EDE POPOVIĆA Intrigantna priča o potrazi za istinom

 Jakov Prkić/CROPIX
Uz malo fikcije i hiperbole Popović nas želi potaknuti na razmišljanje o tome dokle smo došli i kud idemo

Edo Popović nedavno je izjavio kako više nema veze s autorom “Ponoćnog boogija”, jer su se u međuvremenu dogodile raznorazne stvari koje su izmijenile njegov život i literaturu. Iako se vjerojatno nikada neće moći “riješiti” spominjanja “Boogija”, te kultne knjige osamdesetih, u svakom tekstu o nekoj svojoj knjizi, Popović je vrlo iskren i precizan kada to izjavljuje. Previše je, naime, šetnji Velebitom i promišljanja o gubitku čovjekove veze s prirodom proteklo stranicama njegove proze otkako je pisao kao “prokleti kralj Zapruđa i Utrina”, ili barem jedan od njih dvojice.

Njegov “Mjesečev meridijan” možda nije baš nastavak, ali svakako je genetski vezan uz “Lomljene vjetra”, roman objavljen prije četiri godine u kojem je Popović, u žanru između distopije i hiperrealizma, ponudio brutalno mračnu sliku Hrvatske 2020., podijeljene na Holding i Zonu, u čemu su se jasno iščitavale kritike i posljedice predatorskog kapitalizma i konzumerizma. Mogli bismo reći kako je upravo tim romanom Popović započeo dionicu kojom u formi futurističke proze iskazuje vlastitu angažiranost, na prvom mjestu protiv svega onoga što čovjeka udaljava od prirode i čini ga strojem u funkciji zgrtanja kapitala.

“Mjesečev meridijan”, kako smo to od Popovića i navikli, nije čisti futuristički žanr, niti ga zanima gradnja novog, SF svijeta, jer je čitava ideja u tome da ovaj svijet, u kojem živimo baš sada, samo dodatno osvijetli nekim novim nijansama, ne bi li uz malo fikcije i hiperbole potaknuo na razmišljanje dokle smo došli i kuda idemo i to u vrlo brzom tempu.

Ono što mi se u ovom romanu svakako najviše svidjelo jest što Popović vrlo rezolutno, i u pripovjedačkom smislu vješto, bježi od svake idealizacije nekog od likova i neke od ideja koju taj lik nosi, kao i svakog uklizavanja u prostor jeftine filozofije kojom bi poput nekog spisateljskog mesije nudio savjete i izlaze.

Na početku romana, kada se tek uobličavaju siluete zapleta i glavni likovi, uplašite se da će to ići upravo u tome smjeru, ali takav strah nije nimalo opravdan. Uništen svijet koji je postao prije svega svijet pohlepe, biotehnološka istraživanja u tvrtci kojom upravlja čovjek kojeg prezire i vlastita kći, komuna koja se povukla u prirodu, nagađanja o postojanju Zaboravljenih koji žive u izoliranom svijetu na način prvobitnih zajednica, razočarani pojedinci koji su spremni sve staviti na kocku i krenuti putem promjene, mediji koje ne zanima istina nego kratkotrajna senzacija - sve to miriše na intrigantan početak priče u kojoj ćemo se nakon mnogo peripetija i bespoštednih borbi dobra i zla na kraju popeti na neku čitateljsku uzvisinu i ugledati obrise sretnog kraja i idealizacije određenog načina života. Svega toga, i dobro da je tako, u ovome romanu nema.

“Mjesečev meridijan”, između redaka (i preko njih) svoje intrigantne priče o potrazi za istinom, bjegovima od vlastita života i traganju za davno izgubljenim vrijednostima, donosi nekoliko jednako intrigantnih zaključaka, da ne kažemo ideja.

Prva se tiče slike suvremenog svijeta, konglomerata suprotnosti, obilja i otpada, prosjaka i bahatih posjednika svega pa i tuđih života, kojeg najbolje manifestiraju slike Hieronymusa Boscha, prisutne kao motiv u knjizi.

Druga je znatno jača i iščitava se u srazu dvaju svijetova, Zaboravljenih i Otrovanih kako se međusobno nazivaju, koji će se utjeloviti u susretu dvoje mladih ljudi, djevojke čiji je otac bog i batina biotehnološke tvrtke i momka koji je svoj život proživio u lažnom svijetu prividnog totalnog povratka prirodi, zapravo tek eksperimenta u funkciji spomenute tvrtke. Otkrivanje tajne njihova podrijetla, kao i tajne Zaboravljenih, dovodi do ozbiljnih teza koje pruža ovaj roman. Od one kako je povijest određene zajednice tek priča, fikcija, na kraju krajeva laž, preko vrlo različitih percepcija koje imamo jedni o drugima upravo zbog toga što smo povjerovali u spomenute fikcije, do teze o zidovima i ogradama koje su postavljene kako bi štitile nečije interese, a ne boljitak onih koji su unutar njih “zaštićeni”.

Idealni svijet ne postoji, zaključak je ovog romana, a to da se on krije negdje, iza neke zatvorene granice, samo je iluzija koju i sami stvaramo kako ne bismo izgubili nadu da ćemo ga jednom pronaći i tako sve promijeniti.

Popović je, naravno, sklon ubaciti i pokoji od svojih vrlo “mekih” i poetskih pasaža; opis krajolika, san ili pjesmu Vesne Parun, ali ni oni ne ublažavaju jaku kritičku oštricu koja obilježava ovaj roman koji unatoč čvrstoj fabuli smještenoj u svijet vrlo stvarnih temelja, prije svega upozorava, potiče na razmišljanje i angažman, barem onakav kakvog se posljednjih godina vrlo čvrsto drži sam autor.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 09:28