NOVA KNJIGA ČITANE BLOGERICE Dojmljiva proza o nesavršenom tijelu

Suzana Matić isprva je bila čitana blogerica, da bi prije dvije godine objavila knjigu “Samosanacije” i njome privukla pozornost i onih čitatelja koji egzistiraju izvan blogosfere. Zapisi na rubovima poezije i proze, ludistički prozvani “proezijom”, čitatelje su uranjali u svijet TesseK, sazdan od sitnica i detalja, nesanice i drugih ranjivosti, asocijacija i metafora, i ta naizgled krhka proza, a istovremeno poezija, vrlo je brzo i lako stekla status jedne od onih “malih” i intimnih knjiga koje svakako treba pročitati. Takvoj vrsti teksta obično prijeti jedna, ali velika opasnost - ili će rezultirati jakom čitateljskom identifikacijom zbog koje će je prihvatiti “kao svoju” ili će se raspršiti do onih granica privatnosti koja zapravo nikoga previše ne zanima. Suzani Matić, arhitektici koja jednako uspješno i profesionalno izrađuje i nacrte za svoje projekte od riječi, uspjelo je ovo prvo, o čemu svjedoči velik broj poklonika “Samosanacija”, ali i svega što objavi na društvenim mrežama i prije no što je to dio neke buduće knjige.

Njezina nova knjiga “Koliko sam puta okidala s boka” koncipirana je s nešto čvršćom unutarnjom logikom, kao proza-koncept u čijem je središtu propitivanje tijela; krhkog, lomljivog i lomljenog, bolnog, nesavršenog, nježnog do granica ranjivosti i erotičnog. Zbog toga svako od poglavlja u naslovu nosi neki od dijelova tijela, kroz koji je ispripovijedan fragment o pripovjedačici kojoj pripadaju posve isti epiteti kao i maloprije navedeni vezani uz tijelo.

Riječ je zapravo o svojevrsnom dnevniku kojem nisu potrebni nadnevci jer ništa u tome tekstu, u tome životu i tijelu pripovjedačice, nije čvrsto, fiksirano i moguće odrediti brojkama i datumima. Ona je jednostavno “zaljubljena u riječi”, kojima se vrlo vješto i zavodljivo poigrava stvarajući originalan i dojmljiv stil, a preko ključnih riječi koje manifestiraju njezino tijelo tekstom pokušava doprijeti do same sebe, čineći to na takav način da istovremeno neprimjetno, ali učinkovito, dopire i do svojih čitatelja. “Koliko sam puta okidala s boka” knjiga je solilokvija u kojima se propituju nesavršenosti i pukotine vlastita tijela i života, dvojbe i lomovi koji su stvarni (tjelesni), ali i metaforički.

U svemu tome, u toj nelinearnoj i iznimno propusnoj mreži hvatat će se fragmenti života jedne žene; suptilne, emotivne, zaljubljene u fotografiju, opsjednute trčanjem, ponosne na svoju djecu, navikle na tjelesne povrede, ali i ljubavne lomove. Događat će se tu susreti s drugima, davanja drugima, gubitci i prije svega samoće iz koje kao da proizlazi čitava ova knjiga. Sama, s vlastitim tijelom, osjećajima i sjećanjima koja izranjaju kao na starim fotografijama, izvađena negdje iz prošlih vremena, pripovjedačica pred nama ponovo ustaje, oporavlja se i spremna je s jednakim intenzitetom iskrenosti i čežnje nastaviti živjeti i pisati. “Pisati sretna - to ti je kao plivati leđno”, zapisat će na jednom mjestu i, ako ne prije, tada će biti jasno kako je sva ta dramatika, sva ta erupcija osjećaja za koje su kao okidači potrebne male i malo veće traume, ono bez čega se ne može, ono bez čega i ne bi bilo ovoga teksta. Ispovjedna naracija Suzane Matić proizlazi iz onoga što je lomljivo, slomljeno ili promašeno, jer samo to omogućuje onaj trenutak čežnje i potpune iskrenosti iz kakvog proizlazi ova knjiga.

Načelno bi se moglo reći kako je druga knjiga Suzane Matić genetski povezana s njezinim prvijencem i kako iz njega prenosi taj ranjivi ženski glas i njegovu potrebu da izgovori najtananije osjećaje i zabilježi najbolnija životna posrtanja, vrlo preciznim odabirom riječi ili slike koja posve ocrtava podražaje na koje su pripovjedačicino tijelo, ali i um, najprijemčiviji. Ta vizura suptilne i rafinirane promatračice možda je u drugoj knjizi nešto manje iznenađujuća i nova, pa samim time i manje intrigantna, no bitno je da ni u drugom pokušaju Suzana Matić ne upada u zamku kičaste emotivnosti i patetike, iako je na nekoliko mjesta to doista jedva izbjegla, prije svega zahvaljujući jezičnoj virtuoznosti.

Pisanje o sebi i onim rubnim mjestima na kojima se susrećemo s drugima, o takozvanoj “samosanaciji”, uvijek je rizično jer razotkriva i ono što netko ne želi čuti. Jedva sam, recimo, prešla preko toga što pripovjedačici nije “sjeo neki cinični doktor, iz te neke serije” jer da bi ona u nekoga povjerovala - ne može biti cinik. No, zažmirit ću jer doista rijetko kad imamo posla s nekime tko tako intenzivno i tako strasno grize i vlastiti tekst i vlastiti život, što je zapravo u ovoj knjizi jedno te isto.