U blizini kuće do koje vodi seoski, makadamski put stoji jedno kukuruzište suhih, polomljenih stabljiki, zatim jedan izvor pitke vode, nekoliko lugarnica i golema pustopoljina koja, u vrijeme zagrebačke Snježne kraljice, služi kao parkiralište za mnoge zainteresirane građane koji će ovdje, na zagorskoj strani Medvednice, ostaviti svoje automobile i pohrliti organiziranim prijevozom na planinu.
- Prostor zjapi prazan, osim ta tri dana u godini kad je skijaški kup Snježna kraljica. Namjena mu je da ljudi imaju gdje parkirati, a mislim i da je čitava parcela u posjedu Hrvatskog skijaškog saveza. Na početku me to dosta nerviralo, a onda sam skužio da taj pusti prostor ima i jednu dobru namjenu. Naime, služi paraglajderima kao sletište, a dok slijeću, prolaze mi preko kuće pa ih je sjajno promatrati - govori pisac Ante Zlatko Stolica, iza kojega je uspješna knjiga “Blizina svega” (Fraktura, Zaprešić 2020.), zbirka autobiografskih zapisa kojom se nametnuo kao jedan od autentičnijih pisaca mlađe generacije. Stolica je pisac flanerske provenijencije, čovjek koji promatra, bilježi pa konstruira svoje minijature o ljudima, mjestima i događajima, pa ne čudi da s takvim zanosom komentira i parking-sletište paraglajdera koji mu se u nečujnom letu niotkuda pojavljuju nad kućom u Gornjoj Bistri, gdje sa suprugom Katarinom živi posljednje dvije godine.
Evo što sam ga natjerao da o tom i takvom prizoru napiše ekskluzivno za potrebe našeg intervjua:
“Smiješno mi je što uvijek vidim paraglajdera kao neko očitovanje slobode. Zato me razveseli, pogledam gore i mislim - tako treba živjeti. Oduševljenje koje osjetim kada ga vidim upisujem, bez ikakvog propitivanja, i njemu koji leti. Zamišljam ga ozarenog gore iznad krovova. Ali zašto bi to bilo točno? Možda on gore ima neki mrzovoljan izraz lica kakav sam imao i ja malo prije nego što sam ga vidio. Možda nije zadovoljan svojim paraglajderom koji je već star i slabo skreće u lijevu stranu. Možda mu se uopće i ne da letjeti, ali nema hrabrosti reći svom paraglajderskom društvu da bi radije sjedio doma u toplom i igrao videoigrice.”
Ante Zlatko Stolica, inače profesor hrvatskog jezika u zagrebačkoj Privatnoj umjetničkoj gimnaziji, literarni je voajer, pisac trenutka i kroničar onog dijela svakodnevice na koji mnogi i ne obraćaju pažnju. Kada piše o slaganju lancuna, ili o sudbini starog, ostavljenog madraca, ili o pronalaženju posla, ili pak o dolijevanju ulja u motor automobila, Stolica piše nepretenciozno i blisko, a opet dovoljno začudno da natjera čitatelja da se njegovoj crtici/anegdoti/priči iznova vraća. Njegova “Blizina svega” knjiga je hibridne naravi, u kojoj autor ponekad piše u duljini običnog tweeta, a ponekad i u formi pjesme, pjesme u prozi i kratke ili posve kratke priče.
Stvari i pojave o kojima piše Stolica personificira takvom lakoćom, da bi čitatelju spomenute crtice o ostavljenom madracu lako moglo doći da po konzumaciji tog teksta odmah izađe, pronađe pokraj kante kakav ostavljen madrac i zatim ga, jadnoga, ponese kući ne bi li mu povratio svrhu. Čovjek koji će ti omiliti blatnjavi, napušteni madrac. S takvim senzibilitetom piše Ante Zlatko Stolica, s kojim ‘bauljamo’ uokolo njegove kuće, na cesti za Sljeme, gdje je i jedna napuštena lugarnica. Tu se, govori Stolica, tijekom pedesetih na nekoliko godina sklonio glasoviti Radovan Ivšić, prije nego što će zauvijek napustiti Hrvatsku i otići u Pariz. Ulazimo u tu lugarnicu, ali ne pronalazimo Ivšićeve rukopise - samo smeće i stari namještaj. Šteta, jer ovo bi moglo biti lijepo planinarsko svratište.
Predmeti koji su izgubili smisao postojanja, poput onog nesretnog madraca, jedan su od snažnijih motiva Stoličine proze. Kao drugi, nameću se i slučajni susreti i prizori koje pisac bilježi u šetnji, u posjetu splitskoj rodbini ili u vožnji vlakom i tramvajem koje svakodnevno koristi putujući na posao. Stolica u “Blizini svega” donosi i mnogo autobiografskih, reklo bi se “stvarnih” događaja iz vlastitog života, koji uključuju i njemu bliske ličnosti, poput babe sa splitskog Sućidra gdje je odrastao ili žene mu Katarine, po struci grafičke dizajnerice (u knjizi ju autor naziva “Zlatarinom”). Ton u kojemu Stolica donosi ove priče jest, međutim, vedar i prijemljiv, razigran i nevin. I u tom granično dječjem diskursu kao da ne ostavlja mogućnost ljutnje, nezadovoljstva ili prijezira spram pisca koji obiteljsku intimu odlučuje dijeliti sa svijetom. Govoreći o autobiografskoj noti njegove proze, na trijemu svoje kuće u Bistri u koju smo se vratili nakon kratkog izleta po okolnoj šumi, oboje se prvo domišljamo Karla Ovea Knausgaarda.
- U ‘Blizini svega’ nema tog brutalnog, ispovjednog tona zbog kojeg je Knausgaard imao mnogo problema - govori pisac, dodajući kako je i sam prije objave knjige slao tekstove članovima obitelji koji se unutra spominju.
- Lagao bih kad bih rekao da nisam brinuo da se tko ne naljuti, ali sve što sam htio staviti u knjigu, stavio sam. Poslao sam i obitelji na čitanje, a oni su pristali na objavu. Naravno da tu može postojati i jedna razina autocenzure, ali ona upravo funkcionira tako da je ni sam ne možeš osvijestiti. U svakom slučaju, mislim da je moja proza stilizirana na jedan drugačiji način i da je lišena tog koncepta ispovijesti. Stvar je i načina pripovijedanja, odluke o tome kako ćeš ispričati neku priču. Recimo, u knjizi ja pišem o situaciji kada je jedna tamnoputija sumještanka moje babe, na račun priče da će joj put izblijediti ako siše majčino mlijeko, moju babu koja je tada imala 23 godine i čekala dijete zamolila da siše njezino mlijeko. E sad, mogao sam ja tu anegdotu donijeti u nekakvoj lezbijskoj, erotskoj varijanti ili naglasiti ovu rasističku liniju, ali nisam. Zamisli Knausgaardov opis te scene na 25 stranica - govori Stolica uz smijeh, dodajući kako njegova autobiografska proza cilja na bilježenje stvarnosti, a na čitatelju je da to sam razvije u svom smjeru. Svakako ne cilja na brutalnu ispovijest, dodaje, što je jedna od odrednica autobiografske proze norveškog velikana za kojeg autor zaključuje kako “pokušava pisati bez ikakvog štita”.
Za Stoličinu će prozu, pak, književni kritičar Ivan Tomašić zaključiti da je “pojednostavljena, radije nego jednostavna”. A u toj pojednostavljenosti krije se i njegov štit. Lišena moraliziranja i svedena na igru, pa i onda kada obrađuje nemile ili teške motive, Stoličina proza se urezuje u pamćenje lako poput dječje brojalice, a zatim ondje stoji i “rovari”, objašnjavajući svijet iz perspektive koja je istodobno neuhvatljiva i sasvim bliska.
Recimo, ovaj njegov zapis iz “Blizine svega”:
“Popeo sam se na vrh pedaline i mahao mnoštvu ljudi koji su prolazili na trajektu. I ljudi su mahali meni; oni nikako ne mogu znati kako mi je jutros javljeno da sam dobio otkaz, ko šta ni ja ne znam za pun brod njihovih problema. Ali ovako, dok mašemo, jedni drugima smo sretni.”
Govoreći o momentima “inspiracije”, odnosno o momentima u kojima kao autor zamijeti nekakav “običan” prizor pa ga odluči zabilježiti za neka vremena u kojima bi iz njega mogao nastati književni tekst, Stolica se, osim u vlastitu optiku, pouzdaje i u vlastiti telefon, gdje opsesivno bilježi natuknice još dok se prizor pred njim odvija. U tom smislu Stolica je u funkciji predatora, dok prizor postaje lovina. Vremena nije mnogo i treba djelovati na licu mjesta. Ono što bi netko pokušao učini kamerom ili fotoaparatom, Ante Zlatko Stolica čini riječima, pa se zapisi iz njegove knjige, ti poetsko ispričani fragmenti stvarnosti posljedično doimaju i kao filmski prizori.
- Odmah zapisujem bilješke u telefon, dosta sam opsesivan oko toga. Koliko god nemam naviku sjesti i pisati, koliko god mi to, priznajem, nije rutina, čim mi nešto padne na pamet ostavit ću sve što radim na tih nekoliko minuta i zapisat ću to da mi ne ispari. Često zapisujem skice u telefon. Neke zatim puštam u originalnoj verziji, a neke brusim, vraćam im se i mijenjam ih. Sve je to jedan dosta stihijski proces, a rokovi mi dosta pomažu da se uozbiljim i sjednem raditi. Isto je bilo s ‘Blizinom svega’. Kada me urednik knjige Andrija Škare nazvao i rekao - ajmo to složiti - tek tada sam ozbiljno sjeo i počeo raditi na svim tim bilješkama, zapisima i crticama koje sam prethodno objavljivao na svom Tumblr blogu - otkriva autor hit-knjige koja je upravo doživjela drugo izdanje, a završila je i u širem izboru prestižne književne nagrade “Fric”, u društvu 14 domaćih naslova izdanih u protekloj godini.
Ante Zlatko Stolica je, kao i mnogi njegovi suvremenici, počeo pisati na društvenim mrežama. Kao svoj medij izabrao je relativno opskurni Tumblr, koji ima malobrojniju, ali fanatičniju pratnju od mnogo popularnijih Facebooka ili Instagrama. Tumblr je, istina, više vizualnog karaktera, ali skupilo se na njemu u jednom momentu i različitih blogera i pisaca. Upravo je na toj mreži, kaže Stolica, virtualno upoznao i Igora Bezinovića s kojim je kasnije napisao i scenarij za film “Kratki izlet” nastao prema Šoljanovu romanu. Također je u njemu i glumio te bio narator, a film je na iznenađenje mnogih 2017. godine osvojio Zlatnu arenu za najbolji film.
- Bezinovića sam kasnije i upoznao osobno na Restartovoj školi dokumentarnog filma, gdje je bio predavač. Ranije sam ga znao s bloga Lavandin. Odmah sam kliknuo s njim, imamo blizak senzibilitet, smisao za humor. Osim ‘Kratkog izleta’, radili smo zajedno i projekt ‘Kartoline’ za HRT. To su bile kratke mockumentary forme kojima smo predstavljali mala mjesta u Hrvatskoj, a ja sam na projektu radio kao scenarist i redatelj. Bio je to sjajan projekt sa super suradnicima, a s Bezinovićem se nadam surađivati i u budućnosti - prisjeća se Ante Zlatko Stolica pa dodaje kako ga je Zlatna arena iz 2017. godine zatekla na otoku Prviću.
- Propustili smo tulum. To je bolna tema. Katarina i ja smo bili tada u Puli na premijeri filma, ali sutradan smo otišli k njoj na Prvić. Nikome nije bilo na kraj pameti da bismo mogli nešto osvojiti s takvim pomalo hermetičnim filmom, u kojem hrpa ljudi šeće i pije po šumi. I onda u noći na Prviću mi dolazi Bezinovićeva poruka da smo digli Zlatnu arenu za najbolji film. Ja sam mislio da je to neka pijana zajebancija, međutim sutradan ujutro me budi otac, govori da je vidio na televiziji da je ‘Kratki izlet’ pobjednik - govori Stolica koji je iste godine bio i nominiran i za nagradu za najbolju glavnu mušku ulogu. Zanimljivo, budući da je autor pred kamerom stidljiv i od nje zazire, kako i piše u “Blizini svega”. No, “Kratki izlet” je film eksperimentalne naravi i nije zahtijevao klasičnu glumu pa mu je, kaže, stajanje pred kamerom u tom slučaju bilo lakše. Sa smijehom nastavlja o tome kako je za tu nagradu bio u konkurenciji s pokojnim Nebojšom Glogovcem, zbog čega se danima kasnije šalio kako mu je ovaj “za dlaku preoteo prvo mjesto”. Osim stajanja pred kamerom, Stolicu je sram i - pisanja. U jednoj od priča koje donosi u knjizi, a koja tematizira njegovo pisanje umjetničke proze krišom na poslu, dok nitko ne gleda, on piše:
“Laptop je bio nagrada. Nisam ga osvojio, ali dobio sam utješnu nagradu koja je značila da će priča biti objavljena u knjizi s još sto drugih. Bio sam toliko sretan da mi ova glavna nagrada nije ništa značila. Odlučio sam da je ipak i to dovoljno da mogu pokazati što sam napisao. Govorio sam opet lažući: Ovo je priča koju sam napisao da osvojim laptop. Bilo me sram pisati nizašto.”
- Mene je primarno sram pisati uopće. Jer, u kontekstu radničke kulture, što ti imaš pisati? Pisanje danas sa sobom nosi prizvuk elitističkog, s jedne strane, ili nečeg užasno smiješnog i ridikuloznog s druge strane. Kultura u kojoj živimo ima ogromni problem s umjetnosti. U jednom trenutku će reći da su svi umjetnici budale, neradnici, a u drugom će hvaliti Picassa ili tako nekog. U tom kontekstu imam neki generalni problem s pisanjem, pa mi sve to što može opravdati pisanje dobro dođe. Očito je to neki dječji strah, da će mi se netko rugati ako pišem mukte, bez financijske nagrade ili barem laptopa - obrazlaže Stolica dok Katarina (Zlatarina) po kući premješta nekakvo suho bilje i cvijeće od kojih će kasnije praviti aranžmane. Prije toga je iznijela čitav red domaćih rakija na stol. Par se ovdje, kažu, odselio u potrazi za velikim dvorištem i vrtom, ali i održivijim životom nego što je onaj u Zagrebu. Dojadilo im je skupo plaćati male unajmljene stanove. Ovdje imaju patke, stabla šljiva i jabuka od kojih prave domaći džem, kao i vrt u kojemu sade štošta, pa i bundeve koje je Katarina poslagala na trijem. Skupa pripremaju i film eksperimentalne naravi, zapravo film-esej, koji tematizira strah, i za kojeg su dobili sredstva od HAVC-a. Jesen je u Zagorju na vrhuncu, pa lišće šušti pod nogama gdjegod kreneš. Ovdje na selu čistači ga ne metu vrlo ažurno, kao što je to slučaj u gradu. A. Z. Stolicu to zasigurno veseli, barem ako je suditi prema još jednom njegovom zapisu iz “Blizine svega”, s kojim ćemo i zaključiti ovaj tekst:
“Kad ujesen krene padati lišće, bude mi žao što smetlari sve smetu s puta, treba propisati neki minimum lišća.”